ujutro alapača, navečer romantična udavača:))

kojeg ne pamtim po živim stvarima...
samo s jedne slike,, (morbidno)sa sahrane.Voljela bih da ju nikad nisam vidjela,jer sve ostale su izbljedjele kraj njene konačnosti.
Možda zato nikad kasnije nisam voljela ljude s brkovima...jer na njoj su njegovi crni brkovi tako beživotni.
Nemam tu fotografiju, i ne želim ju imati...nikad više pogledati...Pamtim samo majčin čvrsti, drhtavi stisak oko moje sitne ruke.
Nepune tri, i on ode, iznenada i tužno.Zašto nam sjećanja ne idu tako daleko?Da se sjetim osjećaja dok me on držao u krilu, dok mi je pjevao.., dok me uspavljivao....kažu da je imao divan glas.On me nazvao Jejka,i taj nadimak nosim s ponosom.
Kažu, kako je bio veseljak, kako je bio nepredvidiv i zanimljiv, kako su ga učenici, kojima je pričao o križarskim ratovima, i stranama svijeta, o starom i srednjem vijeku, o morima i planinama, jako voljela.A ja bih voljela da me baš on naučio, da na istoku uvijek izađe sunce, ma koliko tužni bili.Možda i je, svojim odlaskom,jer dio njegove snage i radosnog življenja cvate u meni, i na tom sam zahvalna.Nema bolje ostavštine.
Falio mi uvijek, nikad ničim nisam ispunila tu prazninu.Nikad i neću.
Žao mi nega, jer me nije gledao kako rastem, kako odrastam, nikad svoje unuke nije poveo u šetnju...i njima fali, jer sve što znam o njemu,govori da bi ih obavio ljubavlju i zaštitom.
Ostavštinu prenosim na njih.radost je živjeti. bez obzira na gubitke.

U spomen, i s ljubavlju moj oče:))

Uredi zapis

10.01.2010. u 19:39

sad bi ti on rekao:"To je moja Jejka" i cmoknuo pjevajuci

vjerojatno, da:))

:)