Ručkić krčkić

Jer se mora. Ili jer shvatimo da nam baš ni ne fali. I zato je meni dokuferilo jamrati za ljubavi.

Koliko puta sam skuhala neko jelo bez neke ključne namirnice iz recepta? A svejedno bi ispalo izvrsno. Dobar dio života sam preživjela bez mobitela, tak da mu ni dan-danas baš ne vidim osobite svrhe, osim u izvanrednim situacijama. I bez računala mogu, iako teže, ali svakog ljeta se namjerno čistim od te ovisnosti. Ma, mogu i bez struje (uostalom, ja sam generacija redukcija i uzbuna), a evo, ljetos sam 33 dana preživjela bez plina i tople vode.

I zašto bi meni sad baš LJUBAV falila? Mislim na muško-žensku, u stvari, da ne ispadne da diskriminiram po seksualnoj orijentaciji, na erotsku ljubav, onu ljubav-ljubav, znate već... Onu od koje je svijet sasvim drugačiji, od koje postajemo pjesnici, zbog koje naš dragi ima moćne ruke i smijeh od kojeg uzlijeću ptice, a zbori tako da i žubor potoka utihne...

E, da. ZATO mi fali. Istinabog, moja predodžba o svijetu je sad vjerojatno objektivnija, moji planovi realniji, moje želje utemeljenije u mogućnostima, moje radosti ostvarivije. Ali mi fali. To pjesničko u svijetu. Ushit. Udivljenost. Zahvalnost što On postoji.

Iako sam ja sad vjerojatno bolja prijateljica, empatičnija suradnica, brižnija kći, više od riječi, manje od nadahnuća. Ali jebiga, fali mi to nadahnuće od kojeg sam sebičnija, spontanija, nepredvidljiva!

Jel bi mi trebala baš toliko faliti? Mislim da ne. Mislim da je to medijsko ispiranje mozga, ali kvragu, i moj je u toj kolektivnoj banji... Znam, nije ovo prvi put što me obuzima strah da tako više nikad neću voljeti, ne zato jer ne želim ili jer ne mogu, nego zbog toga što se moji društveni krugovi sve više sužavaju. A sve koje poznajem volim (ili ne volim) najbolje i najviše što mogu.

Evo, sinoć oko ponoći šetam šaponju i zaustave me neki Irci, da ima li tu još neki pub, bilo što za popiti još jedno piće. Velim ja, teško; ali onda promislim i sjetim se da ima klubova koji rade duže. Gdje su, poskoče Irci. Ma, otkud vam ja to znam, pa ja imam 50 godina, kad sam ja zadnji put bila u nekom klubu...? Ne sjećam se. I ne fali mi što nisam bila.

Ali to znači da se trebam ufati u ovakve usputne susrete na cesti, na privlačnost namjernika koji mi pozvone zbog neke informacije ili očitanja brojila, na nepredviđene i nepredvidljive goste ili pratioce mojih postojećih, uglavnom jako predvidljivih prijatelja ili nove zaposlenike u svojoj firmi, pod uvjetom da su dovoljno stari da se uopće međusobno zamijetimo. Ili u Iskricu, ah! Što reći o Iskrici...? Ah.

Ili tako, ili put pod noge pa u "život", naći neku nevoljnicu/nevoljnika sličnih stremljenja, pa u klubove, dosađivati se stoječki uz muziku koja ti ne paše i deseterostruko plaćati pića koja doma čak ne bi ni htjela, ili kao naša mai, uzmi abonoman za Lisinski i maksimalno iskoristi pauze, a dok traje ono što si platila smišljaj kako zavodnički posrnuti pred nosom izabranika, odazovi se na sve one pozivnice na promocije knjiga, otvorenja izložbi, premijere filmova i slična događanja, koje redovito primaš i na koje redovito ne ideš, bilo zato jer si preumorna, bilo stoga jer te zapravo ne zanimaju.

Doduše, postoji i treća mogućnost, koju povremeno ozbiljno razmatram: neku sasvim blagu, umjerenu simpatiju proglasiti Ljubavlju. I reći si, to je sad to, sad se TAKO voli. I nabrijati se do ushita, do nadahnuća, do pjesništva. Pa kud puklo da puklo!

A puknut će. Ili neće? Hm. Tko zna. Dalekosežne odluke zaista ne bi trebalo donositi dok smo pod utjecajem opojnog hormonskog koktela... Možda je ovo bolje - nabrijavanje za motivaciju. A glava ipak bistra.

Znate kaj, evo, stvarno popizdim kad me obuzmu ovakva razmišljanja... Stvarno ih smatram onim blesavijim dijelom sebe, koji čak ni nije moj, nego je nametnuta potreba. Jer, moj život je dobar ovakav kakav jest. Niš mu ne fali. Tj., fali mu točno ono što fali svakom mojem sekelji gulašu po receptu koji traži da se uvale klekove bobice, koje, majketi, ama baš nikad nisam našla. Možda je sekelji s njima fantastičan, ali mogu vam reći da je bez njih izvrstan.

Sve mi nekak,.. skoro pa tragično reć (priznat)...razmem kak ti je.,baš da. Obično "kasnim",..
al nekak mi ko po nepisanom pravilu uspijeva doć prije vremena,..tam di bi se praf za praf
možda i moglo (trebalo) "zakasnit". Jah !

Dozvoli da ti ja malo gatam eto došla mi volja. Kada ti postane sve isto i jednako i pomisliš da se ne možeš zaljubiti ti ćeš se zaljubiti i to jako a da nećeš ni biti odmah svjesna da si zaljubljena.A kada postaneš svjesna gotovo ti si već zaljubljena.

Kazu, kad se najmanje nadas, strefi te...ja se vec dugo uopce ne nadam...i nista

Hehe, samo mi nemojte savjetovati nešto što uključuje žabe, dlake s genitalija agresivnih životinja i dodire sa zmijama!

Hm. Zapravo, kad bolje promislim o svemu ovome, jasnije mi postaju one priče o ljudima koji se zaljube u neka posve neprimjerena bića, u neku životinju ili nakazu... U bajkama obično ispiju napitak koji im nije namijenjen ili ih netko začara, ali ja mislim da se zapraf ukenjaju da više nikad neće doživjeti čaroliju ljubavi i sve njene blesavoće. Pa dobiju same blesavoće.

Makakve zabe ili zmije...sad su u modi vegetarijanci...uzmi ti krastavac ili tikvicu, samo prije skini one ostre dlacice :)))

Aha, juicy, ti misliš na stil "sama svoja majstorica"...! Jest da ja samu sebe volim, ali ipak to nije ona vrst ljubavi koja mi fali ;-))

Ovo je jedna moja stara izreka, bolje vrabac u ruci, nego kurac na grani :))))

...ups, qurac

Najtočnije je reći "gurac", juicy - kompetentne su nas podučile, zar ne! ;-))

Ali ja ću parafrazirati Tinu Turner i odgovoriti "kakve gurac veze ima s tim?" Gurčeva ko u priči, a ljubavi ko u bajci koju više ne znam ispričati do kraja.

He he...

Od onih, use, nase i podase, sve je 5, samo mi ne ide ovo, podase

Teško ti se podastrijeti, juicy. Hebga, netko je otirač, netko izbirač, a netko podmetač.

A netko prekrivač. To zaboravih, a to sam ja. Bar ponekad.

ovak...kad negdje..u nekom trenutku života odlučiš : ja želim TO! ..onda sve manje od TOGA jednostavno ne može biti 'zadovoljavajuće'...ali te i ne brine što i takvo postoji.. Tu i tamo...napraviš rezime..pa se malo pitaš: ajme...bih li i ja trebala tražiti manje...neprivlačnije...neugodnije...baš kao što svi oni koji 'traju' s nekim ...imaju!!?? ..Ali ajme..kad ja ne bih to! ....Ipak..sve dok i dan danas znaš da to što imaš sad, u svakom slučaju izgleda bolje nego ono što imaju drugi i prave se da im je dobro...ne treba ništa mijenjati.

nastojati ću ti dobaviti klekove bobice prvom prilikom, jebeš sekelji gulaš bez bobica ;))!

Nije loš ni sendvič. Pa, ni ruski sendvič (kako smo onomad divanili). Dva komada kruha, a između ništa. I na kraju onaj etiopski sendvič. Isti je ko ruski samo bez kruha. I bolio nas je trbuh. Od smije. I ne smije.