Pogled iznad tipkovnice

Bio jednom, bila jednom, jedan, jedna...Bilo je to jednom, bio je dan, pa je bila noć, bilo je vruće, ispalo je moguće...Nije bilo ničeg između... Bio On, bila Ona...
 
Mjesto radnje: splitska riva, tatto studio... Vrijeme radnje: Ljeto, 2001. g. (dan, pa čak i ura pamti se po Goranu Ivaniševiću, koji je tog dana osvojio Wimbledon)... Tema: tetoviranje...
Nigdje nikog na ulicama...sve prazno..pusto... Samo Ona osjeća potrebu da se kreće, da živi, da djeluje...nešto je tjera van iz kuće... nešto je u njenim nogama...nešto strano... no, Ona je spremna dozvoliti mu da njome vlada...Ona je spremna prepustiti se... ili je samo začarana... pa sama nije u stanju odlučivati tog trenutka... svejedno joj je... samo da dođe do cilja... do nekog mjesta...gdje će opet biti u cijelosti... gdje se duša neće odvajati od tijela... gdje će njene misli biti povezane... i nisu bitni kilometri... ni ono sunce što je prži po mladom tijelu... čak ni žeđ ne osjeća....
Autobusom se vozila...slušala je vijesti... turnir još traje... sve je neizvjesno... i svaki put kad je čula Goranovo ime, srce je jače udaralo... htjela ga je dozvati, htjela mu je pomoći... pokušavala je mislima, pokušala je telepatijom... pokušala je biti toliko jaka... zbog sebe, zbog Gorana...za sebe, za Gorana... Ona, jedna obična Mala, On tako veliki čovjek... sad već oženjen... kao i onda, ne prstenom na ruci već bio joj je nedostižan...
Našla se na vrućem asfaltu...na cesti...hodala je...brzim korakom...kao da je znala gdje ide...bila je sigurna...u mjesto...u cilj...nikoga na ulici, svi su pred televizorom...čak se ni vjetar ne čuje...ni cvrčci...pa ni ona fontana na rivi, tog popodneva nije radila..nije izbacivala vodu iz sebe...hodala je i dalje...no, sad je već zašla među kale... zastala pred velikim smeđim vratima...otvorila, ušla, prošla sivim, kamenim stepenicama, kat – dva, crna vrata, muzičko zvonce i prelijepo mlado žensko tijelo ispred nje...smješka se...od srca...kao da je znala...kao da ju je čekala...uzela je za ruku...uvela u taj šareni svijet...prva prostorija, cijela u crnoj koži...mali šank...mlado žensko tijelo ocrtanih nogu... ah, te njene noge...te vruće, male, crne hlačice... Mala ju je poželjela, tiho u sebi... na što je Ona reagirala, pogledom probila u Malu, kao da ju čula...Mala je protrnula... prestrašila se... no, pokušala je to zatajiti...
Ona, dala joj je kataloge prepune tako živih slika... ali samo na kratko imala je to ispred sebe, jer mlado žensko tijelo, opet se umiješalo, nije joj dozvolilo da se misli, već umjesto Male odluči...
Druga prostorija...podijeljena u nekoliko manjih...iz kojih se svaka vidi u detalje...podijeljene, a ipak otvorene... tri kožna kreveta...bijela... jako svijetlo...jako umjetno svijetlo...gdje je to sunce sada?!?... toliko slika mrtve prirode... toliko životinja... toliko stvari... predmeta... hrane... a ništa živo... ništa stvarno... ništa ne diše... ništa se ne miče... sve stoji...zalijepljeno... nacrtano...oslikano...urezano... bez mirisa... okusa... samo oku prihvatljivo...
Mlado žensko tijelo uzme Maloj ruku... namaže joj rame, muškim Fa deo roll on... i zalijepi neku malu sličicu na to mjesto, što ga je mazala... Gledaju se u oči, njih dvije... Mala grize donju usnicu, nesvjesno... pogleda svoje rame, koje je mlado žensko tijelo ukrasilo plavim leptirom... simbolom slobode...
Stiskala joj je ruku, dok je leptira lagano ocrtavala, duboko u nju, na nju...Mala je osjećala samo svoju pičku...i svaki njen ubod iglom, osjetila bi  u pički, koja je trzala, koja se grčila, stiskala... više nije mogla izdržati, i Maloj je izgledalo kao da to tetoviranje traje satima... razmišljala je o Goranu... o Goranu i leptiru... o Goranu i leptiru i mladom ženskom tijelu.... o Goranu i leptiru i mladom ženskom tijelu i pički koja je tako jako mirisala... Počela je stenjati...ne zbog boli..ne zbog igle... Trgnula se... odbacila cijeli pribor za tetoviranje dalje od njih... Uzela je mlado žensko tijelo... uzela, jer bilo joj je darovano... Lizale su se jezikom... Bilo je tako divlje, bilo je tako brzo, Netko je tom scenom upravljao, netko je premotavao, ubrzavao.... Mala joj je čučala brade, štipala ih... bile su tvrde i napete... a njene crne, vruće hlačice, bile su mokre i bijele... pička joj je pustila onaj gušt... Mala ju je uzela u usta... uzela je njenu mokru pičku... u usta... gurnula joj jezik, duboko... jebala je jezikom... Ona je htjela još, jače... trljala si je klitoris, dok ju je Mala žestila jezikom... Mala je osjetila njene grčeve... vidjela je u pogledu da je izluđuje... htjela ju je pojesti... htjela joj je odgristi tu tako jebeno dobru pičku... oduzeti joj nešto tako dobro... ostaviti je bez... zauvijek... nositi to u ustima do kraja...smrti...pa umrijeti odmah... daaaaaaaaaaaaa...
A onda... Mala je ostala gola... svoja... sa kožom... i divljim željama...bezobrazno sočnoj mašti... Ona joj je gurnula prst unutra, prodrla je u nju... smočila je prste svojom pljuvačkom i zatim ih gurnula duboko, do kraja u nju... gledala ju je u oči dok je jebala prstima... Čupala je sve iz nje... Jebale su se pogledima... a onda...da, čuo se prasak iz vani... s ulica... čula se buka... galama... petarde... zvona... urlici... glasovi... veselje... Svršio je...da, Goran, svršio je...dobio je...dao je...Baš kao i Mala...Bilo je to istog dana...
 
 
NASTAVIT ĆE SE...