Ručkić krčkić

Pričam sad s jednim Iskričarem i kaže mi on kako ga je razveselilo što sam odgovorila na njegovu poruku, koju su mnoge vjerojatno otpisale kao standardni ulet, iz straha da ne ispadnu naivne... I prisjetim se ja tog trenutka kad sam je primila, i sjetim se da sam i ja pomislila da je standardni ulet, ali svejedno, pomislih, što me košta biti malo naivna? Pa zar to nije lijepo? Zar je doba nevinosti zaista nešto u što se nikad više ne smijemo vratiti?

I tako se mi sad dopisujemo i pričamo o tim "velikima" i o "malima" i istima takvima, samo bez navodnika. I tako se sjetih kako sam se družila s Nikolom Šopom (tko ne zna tko je on, neka ne čita dalje).

Dolazila sam u kuću u kojoj je on živio polegnut već desteljećima (nepokretan od bombardiranja Beograda početkom 2. svjetskog rata), tek mutno svjesna prisutnosti nekog važnog, zbog koga ne smijem galamiti, ali tko galami i onda ga svi slušaju, nekog tko nije dio ovoga svijeta, pa tako ni mojega, a svejedno utječe na oba, i na ovaj veliki i na onaj moj, mali. Dolazila sam zbog zaljubljenosti, jedne od prvih, i zbog likovnosti, potpuno nesvjesne. A zbog zaljubljenosti sam poklonila svoju likovnost nekome tko ju je pokazao Nikoli Šopu.

I onda, sasvim iznenada, jednog me dana dočekuju svi ukućani, češljaju me, poravnavaju moju lijepu bijelu tuniku s bijelim narodnim vezom (Kako sam je voljela! Kako sam se njome ponosila! Kako sam bila sretna što je nosim baš tog dana!) i uče me 1. latinsku deklinaciju, terrra, terre... A ja ne znam latinski, imat ću ga u 3. razredu gimnazije, ali sad se još ne uči... Ne, Šop to ne priznaje, ne možeš biti gimnazijalka i umjetnica ako ne znaš latinski. Umjetnica? Ja?

Da. Zato me želi upoznati. Terra, terre, deklamiram pred sitnim bićem u golemom bijelom krevetu. Znam da je veliki pjesnik, ali ništa njegovog nisam čitala. Preda mnom je sitan čovjek prodornih sitnih očiju i beskrajno krhkih bijelih ruku, kao kandžice su. Ozbiljno me gleda, ozbiljno gleda sliku koju sam poklonila njegovom unuku. Kaže: "Imaš veliku dušu. Umjetničku. Svaka umjetnost će ti biti dobra. A sad da čujem dicte et sententiae..."

Šop i ja smo proveli mnoga popodneva skupa. Naučila sam latinski dvije godine unaprijed (jesam li spomenula da sam imala 14 godina i tek krenula u 1. razred gimnazije?), pročitala njegove "Astralije", ništa nisam shvatila, ali bilo mi je lijepo s njim. Tako malenim, tako mudrim na meni potpuno nejasne načine... Kao da je skupio svemir u te svoje sitne oči i kandžaste ruke i sitničave zahtjeve.

U svojoj 40. godini sjetila sam se što mi je rekao tog prvog dana; a ostalih se - nažalost! - nisam sjećala. I odlučila biti JA. Nevelika. Nemalena. Po svojoj mjeri.

Nikola Šop: GDJE BIH VODIO ISUSA
Isuse blagi, u doba kasnih sati,
Kad još bdiju siromasi tvoji,
Skromnom krojaču odvest ću te da ti
Jedno obično odijelo skroji.

I obućaru malom, koji svu noć kuje
Oštre čavle u teški potplat.
Dok tvornice cipela žučno bruje,
Milijun pari skuju za jedan sat.

Zatim čovjeku, koji šešire pravi
Sa spuštenim obodom da skriju bol.
Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi
Prostran da u se primi i tvoj aureol.

Onda ćemo poći u krčmu kraj grada
Koja liči na stari, nasukani brod.
Gdje braća za stolom od silnog jada
Bacaju čaše i šešire na pod.

Prvi krik pijetla bit će britka strijela
Od koje će ti srce da krvari.
Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela.
Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.

A trećim krikom kad se pijetli jave,
O Isuse, zateturat ćeš od bola.
Tvoj šešir će pasti s glave.
Šešir i aureola.

pjesma potiće na zapostavljene obrte; izrada šešira, krojače, obućarstvo, pa i kovačiju :)

to su pjesme, to!

Slažem se, Illija... Ima u toj pjesmi puno toga zapostavljenog i zastarjelog u našem dobu.

uvijek se divim ljudima koji su kao pjesnici proživjeli svoj životni vijek. to je svojevrsna umjetnost življenja. biti pjesnik i ništa više, i to u svim dijelovima života, mladosti, zrelosti i pred kraj života isto.

I ja, Illija. Zapravo, mislim da je to što ti opisuješ razlog zbog kojeg je umjetnost tako jako, jako, jako rijetka: jer je jako, jako, jako teško postići tu umjetnost umjetničkog življenja. Ja nisam uspjela. Uništio me kompromis, građanska odgovornost, sklonost komociji, nesklonost ovisnosti... Ne znam, voljela bih imati još jedan, po mogućnosti paralelni život koji mogu vidjeti, i iskušati tu alternativu. Prije nego što odlučim je li mi žao ili nije.

E vego, to bi i ja htjela, barem jos jedan zivotic, pa da probam nesto drugo, uz ovo sto sad imam, pa ak je ono drugo bolje, da se presaltam...ali onda bi trebao postojati barem jedan, ako ne i vise paralelnih svjetova...mislim da bi bilo komplicirano :))))

kompliciran je put do jednostavnosti .. no, ozbiljan sam kada kažem kako se divim ljudima koji mogu cijeli životni vijek provesti pisanjem pjesama. slikarima se ne čudim, jer je vid najjače osjetilo, pa su i ljudi lakši na novčaniku kada to trba platiti, no pjesme.... to je istinski onaj minimalizam koji može prodrijeti do nekoga kao ugoda. gotovo svi, pa i najveći pjesnici imaju tri do četiri velike pjesme, a sve ostalo im je tek prosjek ili zanat.

Juicy, ja ne govorim o izboru (jer je on već učinjen), nego o žaljenju.

Mislim da svaki umjetnik mora proizvesti puno dreka da bi stvorio nešto mirisavo... Ali slažem se da je potrebno ŽIVOTNO opredjeljenje da bismo taj drek i tu mirisavost shvatili ozbiljno, smatrali svojim životom. Ne vjerujem u umjetnost kao hobi. OK, umjetnost kao kurvarluk, to mi je shvatljivo... Ali ništa manje od umjetničkog življenja ne može stvoriti istinsku, iskrenu, jednostavnu i istinitu umjetnost. Uvijek malu. Sve dok manji od nas ne odluče da je velika.

sve u svemu, lijepo je pročitati pjesmu koja ima ono nešto u svojem tekstu, a tko stoji iza toga i kakav je život to "ispucao" isto tako je ne manje zanimljivo, čisto radi usporedbe sa samim sobom ako ni zbog čeg drugog kao slika.

Ne znam točno kad je Šop napisao ovu pjesmu... Možda već dugo nije živio u tzv. "svijetu", možda je već dugo bio u krevetu... Ali pjesma pokazuje kako je život IPAK ono što se događa između naših ušiju, u iskrenoj otvorenosti naše duše, u hrabrosti pitanja i sasvim neuvjetovanoj kuraži odgovora.

Neposredovan život. Život naživo. Život bez amortizera Crkve, Ideologije ili Prihvaćanja.

malo utopije s vremena na vrijeme ne škodi :)

Ovo mi je zaista lijepa priča, s "dušom"..kao kad je mene Vera Svoboda, pjevačica, kao malu kod frizera uzela na koljeno i lakirala nokte a Danko Oblak se igrao sa mnom i djecom na otoku Zlarinu, i pisao o nama priče, pa i o meni jednu, "Sitna draga Pipi". Eto..