Crna Kraljica Sjevera

Ležim na krevetu od kristala.
Da li je to odar šarenih ametista,
koje si mi jučer poklonio,
budim li se ponovo?
Da li su me ostavili na povišenom prijestolju od drva i koža,
moji najmiliji, moja slatka braća i sestrice?
Da li mi sada male bijele ptice dolaze u posjete iskopati oči?
Magična je ova igličasta šuma.
Da li si me ti tamo doveo?

Tvoj zagrljaj je magličasti veo.
Ležimo prokleti na tvom otoku.
Sve štrige i štriguni šapću nam otočne tajne.
Magično ponavljam egipatska slova zarobljena u tišini
Strašne peći.

Tvoje ruke od gorskih kristala.
Pletu se mojom kosom.
Crno bijeli igrokaz na pijesku Zaglava.
Nisam rekla niti jednu jedinu suvišnu riječ kada
si me tamo poveo.
Krenuli smo nijemi i oslobođeni
zadnjim trajektom za izgubljene duše.
Prepuštam se mirisu tamjana
i mirisu zimske noći tvojih nježnih dlanova.
Uzeti ću sve što mi ponudiš,
svaku mrvicu sa stola.

Ne razumijem svijet oko sebe.
Zamaglio si ga otrovnim poljupcima.
To je neki sasvim maleni svijet
reduciran na nekoliko dijelova.
Šuma, osjet noći i indijanski odar.
Dolaze li to male crne ptice
moje slatke prijateljice
odvesti moju dušu u crveno nebo?

Tvoj zagrljaj je baršunasti veo crnine.
Tako nekako zamišljam
vječnost.