Ručkić krčkić

Ma, već par dana želim napisati ovaj zapis, ali nikak se sastati s koncentracijom... Ili me odvuku neke druge teme. No, uglavnom, o ovome razmišljam otkad sam u Dr. Houseu vidjela kak je ona Cameronica bez pardona spirila svog muža Chasea kad je skužila da je a) namjerno ubio pacijenta i b) odlučio raditi za Housea. I onda je otišla Houseu i održala mu govor s argumentacijom svoje odluke, utemeljene na spoznaji da je Chase postao osoba s kakvom ona ne bi mogla biti; a to nije bio sve dok joj je klimao glavom i pristajao na preseljenje.

Ma kak je ona to u hipu skužila? Jel zbilja toliko pametnija od mene? Jerbo, ja takve prijelomne i presudne trenutke u pravilu spoznam tek kad su prošli, ili ih naslućujem daleko unaprijed, a kad se konačno zgode nekak su mi flah, nedramatični, i onda me opet inercija još neko vrijeme fura kao da ništa nije bilo, a situacije se polako i postupno preslaguju u nove...

Osobito kad presuđuje netko koga volim; čak i ako mi kaže da me više ne voli i ne želi biti sa mnom, treba mi neko vrijeme za prilagodbu, za skidanje s popisa čimbenika koji utječu na moje odluke, navike i nadanja... Čak i kad sam slutila da bi mi mogao tako nešto reći (vidi gore). A osobito ako je učinio nešto što nema izravne veze sa mnom, ali odražava neko njegovo svojstvo koje mi se ni najmanje ne sviđa... Hm. Ne, ne bih ja to mogla tako u roku odma, cap! Ne, pokušala bih se uživjeti u njegovo gledište, sigurno bih raspravljala, uvjeravala, provjeravala je li to definitivno, je li uistinu važnije od našeg odnosa. A to bi potrajalo. I bilo mukotrpno. I tek onda, nakon niza neuspješnosti, tek tada bih mogla mirne duše zaključiti da zbilja nema smisla; ali do tada bih već i bila na nekom novom kolosijeku. Ili bar spremna.

Zbilja volim tu seriju, Dr. Housea, jer točno (iako površno) lovi te ljudske presudnosti. Pojednostavljuje ih, osvještava ih, tak da se sad pitam nije li moja spora tehnika presudnosti jednostavno posljedica nepozornosti, tromosti...? Ili je Cameronica jednostavno akvizicijski nastrojena kučka, kao i većina žena koje poznajem: ljubav je posjedovanje i kvit!

Posjedovanje nečijeg vremena, pozornosti, prioriteta, odluka... Čak i kad su naizgled zajedničke. Slažem se da uglavnom trebaju biti zajedničke, ali je činjenica da nisu uvijek: ponekad ne mogu pojmiti što je drugoj osobi važno i zašto joj je važno, zato popustim. I bilježim dug, jer i meni će trebati popuštanje bez uviđanja, kad-tad. Ali važno je uvidjeti da je drugome nešto zaista važno; jer to je najvažnije.

Igram se riječima... "Moj muž", "moj dragi", "moja bolja polovica" - kakav užasan izbor riječi! Kakvo svojatanje! Je li drugo biće moguće posjedovati ako je OSOBA? Ne. Definitivno ne. Ja ne posjedujem čak ni svoje ljubimce, unatoč dokumentima u koje sam upisana kao "vlasnik": mi dijelimo naklonost i zajedničke interese. I jako puno slobode. Ne mogu utjecati (niti biti odgovorna) npr. za to koje pse će moj pas voljeti ili mrziti, hoće li mu biti važnije da bude sit ili da se igra... Kako bih to mogla s ljudskim bićem? I kako bih onda to biće mogla proglasiti "mojim"?

I kazniti kad nije. Ili voljeti ako mi popusti?

mislim da je u pitanju obostrani interes...cesto budemo s nekim ko nam ti moment nikako ne odgovara..ne samo u krevetu...i na kavi u autobusu,rodjendanu,svadbi ili sprovodu....a zamisli oni gust kad reknes...ona moja nesreca.....puno je veci nego kad reknes sreco moja....

Svojatanje ili davanja do znanja -uzajamnog pripadanja...?!hm

A ne znam baš, jupileru... Naravno da nas druga osoba u nečemu ojadi, ali važno je koliko i je li to u suprotnosti s našim korijenskim vrijednostima. Mislim da ta "nesreća moja" može veseliti dok još otkrivamo tu drugu osobu, ali ja, bogami, ne bih htjela biti s nekim tko me stalno unesrećuje.

ovisi....nije bas sve crno bijelo

tu dolazi do izrazaja rijec ...moja....

Sorry, evo me opet...

Mani, kužim ja ono sretno "moj" kad smo se s nekim uparili i smatramo da si baš pašemo - priznajem "pripadanje" u tom smislu, ali sve drugo smatram akvizitorskim ponosom. Ničim dubljim od toga.

Jupileru, žalosno je što mnogi ljudi zbog zanosnog zvuka te riječi pristaju posjedovati ili biti posjedovani od ljudi koji im ne pašu, ne usrećuju ih ničime drugim osim time što im omogućavaju uporabu ovog kratkog posvojnog oblika.

Svakako vega......ja isto ne volim cuti "moje" ....ali ponekad stvarno godi ...ono Das ist MEINE Frau ........schön ;))

o ovom je tesko opcenito govorit...al mislim da znam sto mi hoces rec.....treba osjetit kad se to moze a kad nikako rec...a ako taj sto te svojata to govori samo zato da te spizdi...imamo problem

Problem imamo ako to mislimo... a izbor riječi je uglavnom kulturološki zadan. Mislim da je taj posvojni oblik zapravo najvažniji upravo onim ljudima koji nemaju SEBE, ne osjećaju svoju osobnost i zato očajnički trebaju nekoga tko će im neprestano ukazivati tko su i kakvi su.

Slažem se Vega (stavi ovo u onih60%:-))))......vlasnik sam auta i stana i kuče, namještaja ect....ali živog bića ne mogu posjedovat.

Jupi, nisam ja nečija sreća , svak nosi sreću u sebi i sve se to sastoji u riječi MOJ, naravno svako si sam definira iili analizira riječ "MOJ".Treba znat kada upotrebiti riječ MOJ, i tu je ta "umjetnost", al ja ne volim čut namjeru svojatanja u riječi moj.

Bis, možda to ti i ja kužimo baš zato jer oduvijek volimo životinje i živimo s njima... Ljudi si to međusobno ne znaju reći, čak ni braća, a roditelji najmanje, uporni u onome "moje dijete"... Jest da je tu važan ponos, ali jebiga, daj već jednom pusti to "dijete" neka bude svoje!

a zasto ne idete u drugom smjeru...mozda neko voli pripadnost nekom

Sječam se kad je meni moj sin jednom takvom spornom prilikom reko .....Ja jesam tvoj sin ali SVOJ.

Zato ja i volim hrte, jer rade ono što hoče i kada hoče , ne volim čut ono,...sedi lezi , k nozi.....ali opet treba znat kada i kako, ipak su dobri za spašavanje i pomoć ljudima.

Jupi........pripadnost se pokazuje sa ljubavlju a ne svojatanjem, ako ja tebe volim neću ti valjda zabraniti da izlaziš sa prijateljima , oduzimati slobodu , jer AKO me voliš znaš što činiš.....

Zato, jupileru, jer je to isto oblik posjedovanja druge osobe, i to ne izborom te osobe: kad nekome kažeš da mu "pripadaš" (i misliš to), obvezuješ ga da brine o tebi, bude odgovoran za tvoje postupke, način života i tvoju sreću. A to je grozno! Znam iz osobnog iskustva, jerbo sam jednom nasjela na laskavost izjave :-((

Da dopunim bisernu, to ne znači da u vezi ili bilo kojem bliskom odnosu svatko može činiti što ga je volja i ponašati se egocentrično, kao da onog drugog nema - ne, to znači da uviđamo da u drugoj osobi postoje područja koja su nam nedostupna, a koje uvažavamo; i da je na koncu konca ta osoba ipak sama odgovorna za svoju sreću. Kojoj svesrdno želimo pridnonijeti - ali to je sve što možemo učiniti :-))

reko sam maloprije...ovdi ne mogu nista sto posto rec i to je neki moj stav....da nemam pojma jel svojatanje kiks koji ce se kad tad odbit od glavu ili nije

Tako je Vega, to je pojedinačno definiranje i znanje u pravom trenutku upotrebiti riječ MOJ.
(ja to na kratko)

Ma, jednom sam već pisala o tome kako se ljudi zaljube u nekoga zato jer je ta osoba samosvojna, dinamična, otvorena, slobodnog duha, a kad ostvare vezu onda čine sve da je promijene u nekoga u koga se prije svega uopće ne bi mogli zaljubiti: u komad imovine - nekog koga određuje status "moj", tromog, zatvorenog u okvire veze, potkresanih krila. A nakon nekoliko godina se naljute što je takva i ostave je. I onda sve ispočetka.

ipak to tebi bolje ide Vega, al me čitaš:-)))))

To je kad zaljubljenost prođe a ljubav nikako da stigne, pa se samozavaravaju Vega.

Je, ali poznajem mnoge ŽENE (namjerno kažem žene, jer muškarci si pronađu druge veselice i razloge) koje u vezi i dalje drži to sladostrasno "moj". I ne, ne optužujem, ne osuđujem: cijela naša kultura je ustrojena tako da pogoduje takvoj gluposti. Ali ipak više poštujem one koje je mogu prerasti.

A sad, idem iskoristiti nešto što čista srca mogu nazvati "moje": moj krevet. Tjedan je bio dug i naporan, današnji dan je rano počeo, ali ne mora rano završiti, zar ne? :-)) Uživajmo!

individualno je što ćemo vući iz tog moj/moja. samo, valja napomenuti da ni liberalnost nije nužno bez žrtava. u najboljem izdanju otvara nove prostore za oboje, ali u najgorem nabija brnjicu strasti. nego, da vas upoznam, ovo je... neka žena :D

Možda nemaju snage za novi početak? utabane staze su bolje kao one ispred kojih ne znaju što će vidjeti?, ili se ne žele odreći nekog komoditete pa muku muće? Ima puno razloga , a ja više volim biti godinu dana sretna ko godinama nesretna, ipak ....svako ima svoj odabir.

Zato bu sljedećih 10 sezona jebo sve što hoda.