p.p.17, 10010 Zagreb

Najprije se samo gledamo ne primjećujući da to činimo…. Susret pogleda ugodan je, ali nevažan; podsjeća na brzo ispijanje jutarnje kave, žamor u kafiću, na posve neusredotočene misli i žurbu……
I tako godinama….. U međuvremenu nam se pogledi susreću s drugim pogledima… neki se samo okrznu, neki se ljube, neki su podozrivi, neki se ne mogu razdvojiti, neki su tužni…. Al susret s tvojim očima i dalje izaziva samo prijateljski smiješak, ugodan i neopterećen značenjima…..
I prolazi vrijeme…. i onda, jednoga dana, tvoj pogled u mojim očima prepozna nešto…. Iako je to posve sićušna promjena, i ja je primjećujem… Iznenađena sam, i zbunjena – što je sad to? Je li moguće da se to nešto pojavi nakon tolikih mirnih godina? Zatim shvaćam da mi se to što vidim sviđa, a budući da izgleda prozirno, poput kristalne kugle, ja mu pridajem značenja…. jer mi se čini da je iz te točke sve moguće….
No, pogriješila sam… od nepostojeće paučine isplela sam čitave svjetove….
Prekasno sam shvatila da si tada u mojim očima ugledao ono što putnik kroz pustinju, iscrpljen i izmožden, vidi kad ugleda oazu; ono što vidi umoran stranac kada iznenada iza ugla, posve neočekivano, ugleda praznu klupu; ono što dijete, umorno od igre i skakutanja, vidi kad ugleda svoj krevetić: tek ugodno mjesto za stanku, utjehu, prije nego što se nastavi dalje….
Nakon žalovanja što sam pogrešno protumačila tvoj pogled, što sam ti bila odmorištem ali ne i odredištem, osjećam vedrinu - bio je to pogled u neki novi vrt, neki novi svijet, i pogled je bio lijep….. pozdrav do nekog novog susreta!

Dojmljivo, jako dojmljivo...
Do ruba suza, gorkih od neostvarene nade, ali bistrih od vedrine... :)