Queens of My Life
A poemu treba spjevati gledanju u ekran, prazan, na kojem nema riječi.
Poemu jer u nju stane čitav spektar, od mirnoće do gluposti, osjećaja koji bljesnu pa nestanu u samo jednoj sekundi.
Jednom ću, svinuvši bol, kriknuti na mostu. Ali ne crno-bijelim krugovima oko izvanzemaljskog lica, već vranama nad žitom pod mjesečinom.
Smrt je moje svjetlo ...
Link
Dokrajči me srebrom, okiti zlatom. I razrijeđenu krv mi sljubi usnama.
Pa započni poemu od zadnjeg slova prema naprijed, unatrag, jer poznaješ kraj.
A ja ću možda redom, od prvog A, pa dokle stignem.
Nema smisla da se isti bezdani i ista neba sudaraju i spore oko klesanja istog dijela kamena.
... i moja tama ...
Link
Zbogom, striče, uskoro stiže i ona.
Pjevat će ti opet.
19.11.2011. u 10:52 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
:(
Autor: boooocka | 19.11.2011. u 11:12 | opcije
Nema smisla da se isti bezdani i ista neba sudaraju i spore oko klesanja istog dijela kamena.
tao.
ali ali... dok god boli, ostaje na nivou, nezaživljenog. ovo nije kritika. samo mala suza u prilog temi.
Autor: mmmmmm_da | 19.11.2011. u 11:25 | opcije
Sedefasta :-)).
Autor: ZlicaOdOpaka | 19.11.2011. u 12:04 | opcije
...blaženu noć su meni iskopali....
Autor: shpitva | 19.11.2011. u 12:14 | opcije
respekt
Autor: lanena- | 19.11.2011. u 13:09 | opcije