Ručkić krčkić

Prvo ti ne kažu da je kratka, nego da je bolna. Razbiješ koljeno i zaplačeš, a teta iz vrtića ti kaže "Dijete moje, kako ćeš ti roditi ako zbog OVOGA toliko plačeš?" Ili uzdahneš kad te pošalju u kuhinju po čašu vode, a mama kaže "Što uzdišeš, vidjet ćeš ti kad se udaš!" Ili ti se ne da ustati za školu, a onda te ušuška: "Neka. Naspavaj se. Gotovo je s tim kad dobiješ djecu".

I tako za sve buduće boli, uzdahe i neposluhe: vidjet ćeš ti kad postaneš majka, supruga, ukratko: odrasla žena! Uz dodatke, kad grudi propupaju i noge više nisu štrkljave ispod kratke suknje: vidjet ćeš kad te neki manijak dohvati; vidjet ćeš kad te proglase kurvom; vidjet ćeš kad te nitko ne bude htio oženiti... Vidjet ćeš, vidjet ćeš, vidjet ćeš.

Ali orgazam prešute. To vidiš u filmovima koje ne bi trebala gledati ili pročitaš u maminim ženskim časopisima.

Zato sam ja odlučila da mi se ne gleda ništa od nabrojanog u upozorenjima, ali me orgazam jako zanimao. Iz dostupne literature i TV programa zaključila sam da za orgazam treba ispuniti određene preduvjete - mladost i ljepotu - te da ovi ne traju vječno. Također sam naučila da žena ne može biti uspješna bez urednog orgazmiranja, čime potvrđuje da ispunjava gore navedene uvjete, točnije: da je privlačna suprotnom (ili vlastitom) spolu.

Nikad se nisam smatrala dovoljno zgodnom da bih bila lezbijka ili biseksualna, jer oštrom ženskom oku ne promaknu niti najmanji promašaji i nedostaci, zato sam izabrala feminizam, i to već u 18. godini života, imajući na umu jednostavnu matematiku: ako moja mladost i ljepota neumoljivo prođu već u 30., imam na raspologanju samo 12 godina u kojima trebam odraditi orgazmičku kvotu neometana bolnim aspektima svojeg ženstva. Srećom, bila sam dovoljno zgodna da muškarci moju ideologiju ne shvate preozbiljno, štoviše, radovala ih je moja udadbena i majčinska nevoljkost.

U međuvremenu sam gledala svoje prijateljice i slušala njihove horror priče o realizaciji ženskosti: o raspuknutim međicama, razvaljenim vaginama, upaljenim dojkama, strijama na trbuhu, bedrima i sisama, seksualnom nezadovoljstvu muževa, o muškom gotovanstvu i naravno, neprospavanim noćima. I strahovima: da će im dijete umrijeti, da će se razboljeti, da će one izgubiti posao, da će ih muž ostaviti jer su se raskvasile i vonjaju na dječju rigotinu i kakicu, da se nikad više neće čestito poševiti jer su im se pičke razvalile, da su oglupavile, da nikad neće završiti faks jer nemaju koncentracije, da nikad više neće voditi pametan razgovor, da nikad neće otići u Pariz, da nikad više neće biti svoje... I gledala fotke. Milijarde fotki potpuno iste djece u potpuno istim pozama, popraćene ushitnim komentarima njihovih majki o genijalnosti svakog djetetovog pokreta.

A najgore od svega je bilo to što mnoge od njih zapravo nikad (!) nisu doživjele orgazam.

Ja jesam. Nisam se uopće morala osobiti truditi oko toga: muškarci su htjeli sudjelovati jer sam udovoljavala njihovim kriterijima mladosti, ljepote i nekompliciranosti (očito neusporedivo nižima od mojih), a tijelo je bilo spremno, voljno i dobro prokrvljeno od silnih uzbuđenja odabira. I zaljubljenosti, ponekad. Onda je bilo najbolje; onda bih svršavala najdublje, najžešće, najnježnije, najsrhovitije, najduže i najviše puta. Čak i s frajerima za koje bih po isteku zaljubljeničkog roka zaključila da su zapravo očajni ševci i sasvim nezanimljive osobe.

I zato mi nije išlo u glavu zašto je velikoj većini meni poznatih žena toliko stalo do toga da zadrže jednog jedinog, ekskluzivnog muškarca? Osim materijalno, naravno. A to me srdilo, jer lova je lova, da se i zaraditi i potrošiti, nije to neka velika filozofija, osim, naravno, ako ti sa svake sise ne visi jedno nejače, od toga jedno odraslo.

Jesu li muškarci zaista dugoročno jako dobro društvo? Zanimljivije od mojih neprestanih promjena i lutanja? Zanimljiviji od mene same? Hmmmm... Odlučila sam nekoga zavoljeti. Na duže od zaljubljenosti. Uostalom, produžili su rok trajanja ženske priče do 40. - tadašnji časopisi su bili prepuni slika žene kao što je Jane Fonda i njene vršnjakinje za kojima sline alfa mladići. (Tko je mogao znati da je lagala i da se izoperirala na svakom kvadratnom centimetru? Tko je to ŽELIO znati?)

Moja dugoročna priča je potrajala do 39. godine života i obuhvatila tri dugoročna eksperimenta. Prvi je bio osrednje uspješan, drugi katastrofa (Vidjela sam sve što su mi govorili da ću vidjeti, osim majčinstva), a treći je mogao i proći kroz blagu ravnodušnost i toplu udobnost da on nije postao impotentan. A meni se još htjelo. I još sam mogla. Jako sam mogla. I zato sam jako htjela.

Kad se broj mojih godina zaokružio, ja sam još uvijek izgledala jednako kao godinu ranije, bila jednako vidljiva kao godinu ranije, ali ne više i jednako privlačna ako bih ga izlanula. Pogledi bi se gasili na onu ništicu. I onda me strefilo: nije štos u orgazmičkom potencijalu! Taj i tako ne prolazi s godinama, to sad jako dobro znam - stvar je u prokreativnom! Stvar je u stvaranju novih ljudskih bića, tih bezličnih štruca s milijardi odgledanih fotografija koje su svoje majke počastile svim bolima koje sam ja samo gledala, a nikad osjetila, i koji su sad osobe, više ili manje (ne)simpatične, spremne da ponove priču, mušku ili žensku, koliko traje da traje...

U čemu ja nisam vidjela ali baš nikakvog smisla. Potječem iz stare loze, dali smo evoluciji sasvim dovoljno materijala za eksperimentiranje, a nije uspjela stvoriti ništa bolje (niti lošije) od mene. Dosta je bilo! Zašto bih morala dalje? Ima nas... Ima ih. I previše! A ne bih rekla da postaju bolji: otporniji, pametniji, konstruktivniji, smireniji ili sretniji. Ne. Postaju nogatiji, viši, živčaniji, alergičniji, agresivniji.

Dakle, ne žalim. Laknulo mi je što više ne trebam ispričnicu feminizma da bih si ugađala, da bih spavala koliko mi se spava, zarađivala i trošila koliko me volja, išla u Pariz ili Saharu ili ostajala doma, vodila pametne razgovore kad imam s kim ili ih pisala kad nemam, vodila glupe razgovore ako mi se ne da biti pametna, ispričavala se zbog pameti ili gluposti i što više ne moram u špajzi čuvati raznorazna pića koja ne volim zato jer ih voli aktualni ševac. Sretna sam što više ne moram biti mlada i lijepa: što znam da mi ne pružaju orgazme po kriteriju koji ne mogu ispuniti voljom i trudom. Iako mi se njihovi razlozi - valjda po navici! - nerijetko nimalo ne sviđaju.

Drago mi je što sad nekoga moram zaista zavoljeti da bih se potrudila svidjeti. Prije sam bila s raznoraznim odurnjacima naprosto zato jer su se stalno nudili, pa si misliš, pa hajde, možda i nije tako loš... To je prestalo kad sam navršila 50. Onda sam se morala naviknuti na samostalne orgazme. I nadomjesnu hormonsku terapiju. I farmakološke ševce.

Imam 69 godina i strahujem od 70. Ne sjećam se kad je bila zadnja ševa, a bojim se da je možda bila posljednja. Pamtim jednu katastrofalnu i jednu genijalnu, ne zato jer je bila jako dobra, nego jer je bila iznad očekivanja. Bojim se što će mi donijeti ova nova ništica u životopisu; bojim se da ću postati senilna i zbrkana.

Zato sam se upisala na Iskricu. Izabrat ću nekog mladića, ispod 40., sigurno, ovi stariji su lutrija, i poševit se tako da pamtim. Možda uz kameru? I neka već jednom svrši ta ženska priča. Ali tako da je mogu ispričati. Ako nikom drugom, onda sebi.

I ne priznajem zamjerke svojih prijateljica, koje su sad bake, da ta moja priča nije ženska. Imam pičku, zar ne? Onda je ženska. A tko je njima kriv što nije kratka poput njihove.

Jel to prica, napisana za ovdje ili je to mozda ona prica, a kojoj gospoda i gospodje, ovdje zarko diskutiraju, prica, koja se nije citala?

Nemam pojma o čemu se ovdje diskutira (tim prije što baš i ne primjećujem nazočnost gospođa i gospode), ovo je priča koju sam napisala budućoj sebi, u strahu od demencije, jer sam danas zaboravila nešto važno, jebiga!

Ja, tu i tamo procitam blozenje, momentalno nemam vremena komentirati Priblizava se Thanksgiving day (sigurno ste i vi uzbudjeni :)))...dobro, odgovor me zadovoljava...

sad bi ti, s obzirom da dobro pises, trebala napisati, to isto ili slicno iz pozicije one druge zene, koja je rodila i koja ima nesto protiv tebe, koja nisi...pa onda iz nekih trecih usta...neki svojevrsni rasomon, diptih, triptih ili visetih

Juicy, svaka žena koja ima pičku i priznaje je kao dio svojeg identiteta ima svoju priču. A ta je ženska. I uopće ne mora biti duga, kratka, feministička, kršćanska, ovakva ili onakva. Mislim da su najbolje one koje možemo nazvati SVOJOM.

(Sad idem pofrigati jetrica za ručak, nastavim kasnije, sigurno nastavim, jer imam još štošta za reći. A propos, jučer primih poziv na Festival koji nazvah "zlim mjestom" - ovo pisanje je priprema za odgovor tom pozivu.)

Znaci, brusiš se...ja niti danas neću ovdje biti često...imam dosta posla, tko bi rekao, sama sam sobom i s mojom Mrljicom, ali, dolaze mi cure za Turkey day, pa moram biti spremna :)))

Eh, viš, a nisi nam niš napisala kako je prošao onaj arts day :-))

No dobro, ajmo redom: meni su žene sva bića koja se tako osjećaju. Čak i ona koja nemaju odgovarajuće genitalije.

Međutim, sva bića koja priznajem kao žene nisu mi po defaultu simpatične, niti mogu s njima empatirati, a još manje simpatizirati.

Žene ne smatram po defaultu boljim ili više vrijednim bićima, kao što ni ljude ne smatram boljim ili viševrijednim bićima u fauni koja nam je poznata.

Smatram da smo svi mi oblici života koje je evolucija uključila u svoj eksperiment: efemerni. Je li naše trajanje dugo ili kratko, značajno ili beznačajno, uopće nije zaključak koji bismo sami mogli donijeti.

Zato svaku prigodu, žanr, ili kriterij koji po spolu odbacuje nekoga ili nešto smatram jednostavno umobolnim.

Kad se nekoga ili nešto pride definira kroz kratkoću, oskudicu ili obilje, smatram to još umobolnijim.

Jerbo nema tog žirija (raskošnim CV-jima unatoč) koji kompetentno može prosuditi spolnu vrijednost neke kratke priče. Nema!

A da pri tome pičkonosne autorice, ili one nepičkonosne ali autorice, ne zatvara u geto te iste kratkoće, oskudice ili obilja. Ilitiga, u cehovsku jadikovku.

Štos nije u pički ili kurcu, nego u ŽIVOTU. I njemu najpogodnijim oblicima.

Čitajmo Murakamija i dobit ćemo izvrsne ženske priče koje uopće nisu kratke.

Čitajmo Flannery O'Connor i dobit ćemo izvrsne muške priče, koje su prilično kratke.

I nije kratka priča ženskog roda zato jer su žene po defaultu toliko izmučene pragmatikom svakodnevice da ne stignu pisati duže forme, nego zato jer žene dugu formu nisu postavile kao svoj prioritet.

A kad im neko kakti "akademsko" tijelo s nazivom Ženski studiji postavi kriterij kratkoće, i to uz uzdah samosažaljenja, jebiga, onda i neće. Lakše je uzdisati nego organizirati životnu pragmatiku tako da ne moraš.

A to ne znači da se moraš odreći svoje bolno-slatke ženskosti roditeljice i supružnice. To znači, jane, da svoju 17-godišnju kći steraš u kurac ako se neće maknuti iz kuće kad ti trebaš mira. Jer bi sa 17 godina i ona sama trebala trebati mira od tebe.

To znači, (ne)drage moje, da svojeg muža steraš u kurac kad god se usudi pomisliti da su njegovi prioriteti prioritetniji od naših. I ne, neće otići, znam iz iskustva: naprotiv! Ostat će, skamenjen u čudu i opčinjen radoznalošću. A ne tvojom pičkom, tvojim ručkom ili fenomenalno ispeglanom košuljom.

To znači da svoju mater steraš u kurac kad se počne zgražati što "tvoje muško" ili "tvoje dijete" samo pegla veš ili spravlja ručak ili se zabavlja bez tvoje svesrdne asistencije; to znači da je trebaš zapitati je li baš sigurna da je rodila debilku koja se sparila s debilom i rodila još goreg debila. Jer nema boljeg učenja nego "learning through doing".

To znači da užitak u vlastitom životu, u vlastitoj koži smatraš jednako važnim kao i vlastitu patnju, bol ili oskudicu.

To znači da si svakog trenutka svjesna da se nećeš dvaput roditi, i da stoga živiš onako kako želiš unutar ograničenja onoga što možeš, ne šteteći drugome, ne štetujuć od drugih.

To ZA MENE znači da prezirem kulturu trapnje, patnje i tlapnje. Osobito po kriteriju koji nisam birala i ne mogu modificirati - po spolu. Ili rodu. Whatever.

Ako zbog činjenice da imam pičku koju smatram temeljem svojeg identiteta trebam ići protiv struje da bih se osjetila vrijednom života, ići ću. Utilitarno kad treba; idejno kad treba.

Ako to znači da ne mogu imati suradničke orgazme, neću ih imati, ali neću od njih ni odustati.

Ako to znači da ću svojim naporima možda olakšati život sebi sličnih, ako ti napori uključuju akademske titule i priznanja, onda ću ih steći; ali neću samo zato jer sam "sređena žena" koja to odrađuje jer joj je tako zacrtano po pedigreu ili manjku ideja. (A propos, imam tituli mag. - postbolonjska izmišljotina - i upisan doktorat.)

I zapravo uopće ne želim biti sređena žena. Ne dam da me srede. Ni muškarci, ni druge žene.

I ne želim biti kratka. Jer mi nije u naravi.

Haug!

Wega, fakat ne razumijem ove koji te ne vole čitati, pa uvijek si tako originalna, svježa, pravo iznenađenje, a osim svega još si i žensko, a nisi bezdušna! Čestitam!

Stari moj, pa kak moš biti tako naivan? Mene SVI vole čitati, ali rijetko tko se ima hrabrosti složiti. Jer bi onda morali nešto mijenjati u sebi, zar ne?

Savrseno napisano!Svaka cast!Jedan od najboljih blogova!!!Jako zanimljivo!!!!

ideš..