Ručkić krčkić

...ružnih i lijepih svjetova: to je moj svijet. Neka vrst kružnog toka, u kojem ih obilazim sa svih strana, u svim prijelazima lijepog, dopadljivog, lijeporužnog, ružnjikavog, ružnog, gadnog... I koju god stranu pogledam, nikad ne povjerujem da je sve zaista takvo. Iako ponekad dugo ne mogu mrdnuti dalje. Da, onda to uvjerenje postaje stvar vjere; koja je na kušnji.

Imam prijatelja, dobrog prijatelja, kojem vjerujem bez zadrške, ne svaku riječ, nego svakoj njegoj namjeri prema meni, jer znam da je svaka dobrohotna. I samo malčice sebična. On živi u svijetu grozota. On točno zna koliko je katastrofalna ekonomska situacija, znao je to i prije deset, a bogme i prije dvadeset godina, još mi je onda govorio da ćemo profućkati i rasprodati svoju zemlju, da će nam djeca moći raditi samo kao služinčad, da su moje ideje i moj idealizam dirljivi i krasni, ali da nikad neće zaživjeti, bar ne zadugo, ili ne na dugo... I bio je u pravu.

Unatoč tome, unatoč ljubavi koju osjećam za njega, stvorenoj i njegovanoj kroz djetinjstvo i mladost kad je i on bar djelićem živio u "mojem svijetu", onda nelebdećem nego uzvinutom u bezbožni azur kristalne moralne čistoće, ne mogu podnijeti druženje s njim. Ne duže od nekoliko sati. I onda odem doma satrvena i mjesecima se oporavljam. Jer ne mogu podnijeti njegov svijet. I uopće mi nije jasno kako on u njemu živi.

A mislim da u njemu živi od straha. Mi smo ona generacija kad se strah nije njegovao, kad se nije priznavao: preplašiš se nečeg, a starci ti vele da je to budalaština i onda se osjećaš i budalasto i preplašeno. I meni je najteže priznati strah. Zaista. Spremnije priznajem tugu, bol, bijes, poniženost nego strah. A kad (si) ga ne priznaješ, on ne ode, nego se usadi u sve živo u tvojem svijetu i izvire ti na sve pore, iz svake riječi... Ponekad sam zaista ponosna što sam izabrala svoj posao, jer su mi moji učenici i studenti bezbroj puta pomogli uvidjeti što me muči, tim svojim pozornim i tako kritičkim pogledom. Tako su mi odagnali i strah: vidjeli su ga u meni. U bezličnom, bezoosobnom razgovoru, jedan mi je učenik rekao "Profesorice, vi se stvarno svega bojite!"

I bio je u pravu. Svega sam se bojala jer me zatajeni strah preplavio. Ali sad sam ga stjerala u kut, gdje mu je i mjesto, i iz kojeg ga redovito vodim u šetnju, onda kad je red za strah i kad ima pravo. Moj prijatelj ne. On me voli plašiti, zato jer se onda osjeća hrabrijim, a bojimo se jednako. Samo ja manje često.

Jednom sam mu pričala o svojem lebdenju. I onda je plakao, bez straha, kao malo dijete, kao ono dijete koje oduvijek poznajem i volim. I zatim se mjesecima nismo vidjeli. Jer ni njemu moj svijet nije ugodan. Iako nije jedan jedini, nađe se tu svakakvih... Ali, postao je trom: ne MOŽE lebdjeti.

Jutros sam se nečeg jako prepala. Da odgodim bojanje, došla sam na blog, a ovdje mi je sve bilo ružno i odvratno, svi su mi bili glupi, bezvezni, bljutavi i odurni. I onda sam se prisjetila svoje vjere, svog uvjerenja da ne može sve biti isto: da ti ružni, antipatični, prizemni, podli, gnusni ljudi koje vidim u vama imaju i druga lica, ne samo jedno, sigurno ne samo jedno... NADAM se da nije samo jedno, ovo koje vidim. Mislim da je to nemoguće. A moji osjećaji nemaju veze s tim kakvi ste vi, nego kako je meni. I ne, nije dobro, nije uvijek dobro, trenutno je negdje između, a mene je shrvao strah da će biti lošije, puno lošije nego sada, neusporedivo lošije nego nedavno...

I onda sam se sjetila svoje hrabrosti, jer moraš biti hrabra da bi unatoč strahu postupala kao da se ne bojiš, da bi funkcionirala, gurala stvari naprijed, preuzimala obaveze, davala obećanja, odobravala dugovanja, iako strah svojim podmuklim sitnim glasićem stalno kljucka "zgrabi što možeš SAD, ne planiraj, sutra tko zna tko živ - tko mrtav, ne mrdaj, ostani gdje jesi, ne znaš što te čeka...", gadni, odvratni, subverzivni glas kojem sam se prepustila, koji sam slušala puna četiri sata i onda poslala u tri pičke božje matere, ne svoje, jer ona to nije zaslužila, i onda sam pronašla rješenje i ispalo je NEUSPOREDIVO bolje nego što sam se nadala!

I sad lebdim... Kružim blogom i kroz banalnost naslućujem krhkost, kroz bezobrazluk bojazan, kroz bojazan tugu, kroz bijes nježnost, kroz dosjetke osamljenost. I opet ste mi dragi. A namjeravala sam vas ostaviti, večeras. Započeti novu etapu svojeg života čistim, glatkim rezom kroz ono što je najlakše odrezati, a što zapravo ne smeta. Iz kukavičluka! Neka vas... Treba rezati sasvim druge stvari. I graditi nove. Graditi. Planirati. Nadati se. Vjerovati. Sebi. I strahu, koji je evolucijski najkorisniji izum kad je u pravoj dozi.

Svi lebdimo, od straha do tuge....od tuge do očaja...od očaja do nade....od nade do ushićenja...od ushićenja do ljubavi... od ljubavi do radosti....od radosti do straha....
I opet kreće novi krug, ne nužno tim redom, ali u međuvremeno pokušavamo - živjeti.... .-)

Pametna, draga ovco: zar upravo TO nije život? Kad se zatvoriš u jedan jedincati svijet, kao da si se zatvorila u izlog, poput nežive lutke, ukočene u neprirodnom pokretu?

Sve je to ŽIVOT, i blago onome tko ga se ne boji živjeti punim plućima, riskirati, pomalo se kockati, ispitivati vlastite granice, boriti se sa svojim demonima, imenovati ih, isplaziti im povremeno jezik i nastaviti hrabro dalje...i kada nije idealno i kada pada kišurina i kada ne znamo što nas čeka iza sljedećeg ugla....
Koja šteta skrivati se i pustiti da život prolazi mimo nas....

Što god, ali ključ je rečenica koju si navela: naši osjećaji zapravo nemaju veze s tim kakvi su oni/kakvo je ono oko nas, nego kakvi smo mi u sebi. Zvuči pojednostavnjeno do banalnosti, ali uvijek se pokaže jedinom pravom istinom...

Gledaj, ovco, moja filozofija života zasniva se na vrlo jednostavnoj premisi: živi smo i kad spavamo. SVE je život. Dok udišeš i izdišeš zrak, čak i kad to činiš uz pomoć strojeva, živa si... Ali izbori! Eh, ti izbori intenziteta, kvalitete, javnosti, otvorenosti življenja - tu je vrelo strahova!

Mudre moje blogerice, slažem se sa obje, sve je refleksija našeg unutarnjeg stanja, kako reče dragon...a izbori i odluke nas određuju, pa i one donesene iz straha, vega....

Dragonice, zato ti ja u kriznim trenucima samu sebe zamislim kao pauka koji plete svoju mrežu, kojeg se uopće ne tiče što se zbiva ispod stropne grede za koju ju je pričvrstio... I šljaka! Ali je usamljeno.

Dio naše ljudskosti, našeg DOŽIVLJAJA da smo živi, prokrvljeni, prisutni jest neobjektivnost.

Ovco, koliko? E viš, to ti je pitanje na koje stalno tražim odgovor... Jer mislim da nas određuju manje nego što javnost misli. Mislim da se možemo predomisliti U SVAKOM TRENUTKU i da je samo taj trenutak ZAOKRETA jasno određen našim dotadašnjim izborima... A dalje možemo koliko i kako možemo... NIkad sasvim i samo onako kako bismo htjeli.

Postovanje autorici. Kolika,kad i dokuda stici mozemo,saznati nikad necemo dok na put ne krenemo. Kukavicki je stajati na mjestu, hrabro je zivot putovati pa ma kakvo to putovanje bilo,ljepo il ruzno. Vjerujte sto vam jedna kukavica kaze, jer ona ne putuje cesto al nekad hrabrosti trebe za ostat i na ovo isto mjesto, gdje vec jesmo. Zar ne?

Eh, jarče, meni se sve čini da za ostanak zapravo treba najviše hrabrosti! Za tu odluku da otfikariš bezbrojne snove, bezbrojne utjehe, i kažeš sam(a) sebi - to je to!

Nekada da,nekada ne. Kad stojis na istom mjestu a stanje je strasno oko tebe,nevidis izlaz, tad hrabrost nije tu biti bez obzira kakvu sigurnost,zastitu to mjesto nudilo. Ustvari tad glupost je to,moras ici jer tko zna mozda samo par metara dalje je mjesto odakle izlaz se vidi. Hm,hrabrost najveca,najodvaznja, je zivjeti zivot, pa ma kakav on nam bio.

Ja se svaki put prepadnem kad se pogledam u ogledalu.

Il' na gladino kakšne reke.