Zašto ne?

Ova je priča nastala tako da smo Malac i ja bili u kupaoni. Bilo je ok 11 i po, navečer, i bili smo umorni ko psi, zapravo, ko dva, vrlo, vrlo umorna psa. On je ležao u kadi, ja sam sjedila na hoklici do njega i brbljala. Dan je bio dug, itjedan i mjesec i tromjesec prije, također, i mi smo u dobrom raspoloženju nakon uspješnog dana naprosto, puni dobre volje bivstvovali jedno uz drugo, i jedno s drugim, i to je bilo uglavnom to.

Priča neka teče, polako, moja uglavnom, on prati s jednako vidnim zanimanjem kao i umorom. Također jednako vidnim.

Mogu reć da uživam. Teme teške, a pitke, u tom ozračju naklonosti čak i teške, memljive, čelično neizmjenjive, mučne teme, postaju prihvatljve, zamalo i ugodne, utješne upravo.

Svašta se tu vrti i neprimjetno došuljava. Priče o košarkaškoj karijeri i razložnosti i neumoljivosti njene ranije, tuđom rukom zacrtane putanje, ugaone transakcije u roditeljsko-dječjim (ne)odnosima, (ne)prepoznavanje stvarne nam (ne)vrijednosti osoba koje smo voljeli, i to ne u vrijeme dok smo ih voljeli, čak ne ni u vrijeme kada smo prekinuli, ni kada smo (ih) preboljavali, tu stvarnu (ne)vrijednost (nam nekoga) mi doznajemo (i to sebi po prvi put doznajemo), tek onda kad zavolimo. Opet. Nekog drugog. Nekog desetog..

Tek tada. Tek tada vidimo tu našu staru ljubav, tu osobu koju smo voljeli nekad. Tek poredbom, tim tužnim i nevrijednim sredstvom za valoriziranje, valoriziranje ljudi, mi tek tada i time, revaloriziramo to biće kojem smo nekada posvećivali toliko svog truda, vremena i sklonosti. Tek tada. A ranije.. ranije „nismo znali što imamo“, „nismo… (analogno) .. ni znali što gubimo/možemo izgubiti“, „e da smo tada znali ono što sada znamo…“, etc., itd., bla-la-la..

Moj brat, moj mlađi brat, iznio je misao, o (po)vez(anost)i Stupanja u novi emocionalni odnos i Uzimanja (nabavljanja) novog šteneta u odgoj i formiranje ga suputnikom kakvog bismo željeli. Inače, tu njegovu misao, kojoj autorstvo ni ne pretendiram pokušati preoteti, smatram vrsnom. Veli tako Luka: „To ti je posve isto. Kad uzmeš novo (štene/djevojku) nakon što si odžalovao pokojnog (psa/ili vezu), i nakon one slađašne faze u kojoj te novo štene/djevojka izoduševljava vrlinama koje u ranijem nisi okusio, tek tada primijetiš (zapravo svakodnevno primjećuješ) nove i nove „stvari“, osobine, karakteristike koje novo štene/djevojka nema, a stari je pas/djevojka imao/la, a tako su ti se sviđale.. no posve si ih iskreno, i u potpunom miru sa sobom i svojom tadašnjom prosudbom, smatrao samorazumljivim, sve dok, sve dok na primjeru nove akvizicije nisi morao (s nemalim užasom) primijetiti da to nije dio standardne opreme (kako novog šteneta tako ni nove djevojke).“

A tada.. tada je kasno. Kasno za sve..

No, nije kasno za editorial cut, koji nas vodi na početak, odnosno kraj početka situacije odigrane oko ponoći u kupaoni. Malac diže glas, govori: „Ajde dušo, brzo, brzo pisati, došlo ti je, ajde, požuri za komp.. ja ću brzo doći..“. I došao je.

PRAVI JE ! :))

hehehe
odi trči !
:-)))

ma jasno je da dvije ljubavi nikad nisu iste
ali zašto mi neke stvari uzimamo zdravo za gotovo...tko bi ga znao

siđa mi se .:)
i upravo je tako..

Da, jedan je problemčić to što sve dobro uzimamo zdravo za gotovo, a drugi je problemčić to što smo skloni idealizaciji onoga što gledamo s vremenskim odmakom.

To ne vrijedi samo za naš doživljaj drugih, nego i nas samih. Nismo u stanju uživati u svojim životnim prednostima ili svojim vrlinama ni približno onoliko koliko smo u stanju patiti zbog nedostataka, onih u sebi i na sebi i onih oko sebe.

Ali zato kad se pogledamo unazad dvadeset godina, vidimo se sretnijima, ljepšima, zdravijima i uspješnijima nego što smo doista bili. Moš mislit. :)

ludilo. kad nam elastični past tense metri, postanu čelični parametri futura, odredbom mjerenja u sadašnjem :O pa odemo na metražu i od novog materijala, mjerenog čudnim, spiralnim metrom promašaja, premjerimo novo. i, sašijemo utijesno. uširoko. pa nam lapa oko koljena i stišće oko pasa. jašta da je metar kriv. pa formiramo novi, cik-cak varijantu... ništa ružnije i tužnije na ljepši način napisano ne pročitah, odavno.