Ručkić krčkić

Trebalo mi je nekoliko mjeseci iskričarskog postojanja, možda čak pola godine, da uvidim kako ovdje osim neobavezno uspaljenih i vrlo konkretnih ševaca - onih kojima ne pada na pamet razmijeniti više od dvije-tri poruke bez susreta - postoji još jedna, vjerojatno podjednako brojna skupina, o kojoj se mnogo manje javno raspravlja: vječni dopisnici.

To su muškarci koji će se potruditi oko poruka, pisat će ih redovito i sa strašću, uvijek diskretno seksualnom, muškarci koji uspijevaju zadobiti naše povjerenje pa im se otvaramo i uzvraćamo istom mjerom, muškarci zbog kojih se veselimo otvoriti Inbox, koji nam malo-pomalo postaju ovisnost... Čak i kad se ne palimo na njih, bar ne jako. Lijepo nam je s njima. Točnije, s njihovim porukama.

Ti su muškarci podjednako opasni kao oni opsjenari licem u lice AKO imamo konkretan cilj u skladu s namjenom ovog sajta: upoznavati potencijalne partnere. Jer, njih nikad nećemo upoznati: ni licem u lice, a ni na druge načine, jer će ostati neprovjerljivi, puki dopisnički zapisi koji mogu biti bilo što, izmišljotine, snatrenja, (samo)obmane... Ipak, upoznat ćemo ih bar u jednom djeliću: njihovom senzibilitetu.

Mislila sam da mi je to dovoljno. A uvijek je bilo jako zanimljivo, nikad takve odnose nisam smatrala gubitkom vremena, naprotiv, vrlo ugodno bi mi ispunili ono vrijeme koje nije unaprijed bilo etiketirano nekom namjenom. I zato sam se dopisivala mjesecima, s nekima i godinama, sasvim opušteno, sve dok ne bi došlo do nekog nevidljivog raskoraka, onoga izvan zaslona, izvan formata, izvan teksta: u opipljivoj stvarnosti, mojoj ili njegovoj. Možda bi on poželio više - pozornosti, redovitosti, izdašnosti teksta - možda ja, a kod mene bi ta želja uvijek bila susret: ne volim ćorsokake. Zanimljivi su mi odnosi u kojima ima evolucije, kakva god ona bila.

U prvom slučaju (on bi više), do tada ugodna prijepiska bi mi postala tlaka, danima bih poruke ostavljala neotvorenima i onda na njih odgovarala bezvoljno i lakonski, uz neizrečene komentare tipa "Pa kaj ti misliš, da ja nemam pametnijeg posla nego tebe izvještavati o svakom svom koraku? Pa ne živim ja roman pa da mi je svaki dan napeta stranica puna peripetija! Imam ja previše obaveza i bez tebe, ovdje sam da se rasteretim, a ne da si navučem na vrat još jednu...". I onda bih predložila susret, iz dva razloga: da vidim je li moguća evolucija i zato jer bi me minula volja za pisanjem. Pa i za čitanjem. Uostalom, NITKO ne živi roman, nitko ne može svaki dan pisati neznamkak zanimljive poruke... U pravilu, s jednim jedincatim izuzetkom, moji strastveni dopisnici bi to izbjegli, a odnos bi evoluirao u daljnje izbjegavanje i postupno zamro.

Kad bih ja poželjela više, ustuci su ponekad bili trenutačni, bez imalo taktiziranja (hehe, toliko o "iščitanom" senzibilitetu!), ali češće bi se sveli na iste one taktike izbjegavanja koje i sama primjenjujem kad mi se ne da: izmotavanje i izvlačenje na nevidljivo i neprovjerljivo, ono izvan ekrana. Srećom, meni ne treba puno objašnjavati: shvatim i jednostavno izbacim iz sustava. Ta osoba prestaje biti dijelom moje svakodnevice, a u budućnost nije ušla i na nju se jednostavno više ne računa.

Eh, ali nikad ne znaš kad će te se oni opet sjetiti! Ma, UVIJEK se ponovno sjete, uvijek... Zovem ih "Povratnici". I tak, danas otvorim (nakon 3-4 dana kiseljenja u mailu) poruku jednog Povratnika, te on se mene sjetio, te on se kaje, te jesam li ja još ljuta, te ajmo se naći, te ovo, te ono... Ne kuži čovjek da mi više nije ni u peti, a kamoli u ljutnji ili želji: ispao je iz mojeg sistema. Nema ga. I zato mu ne odgovaram na poruke. Više nemam što reći. Sve smo si rekli. Prije.

A sad je nešto drugo, nešto novo i toga ima previše za bivše. Sad je netko drugi u tijeku. S kojim će nastaviti. Ili neće. Ali ja hoću.

vega....svakaki smo...al pusti sad...nesto bi te drugo pitao...ko zenu....di je granica,,,,ustvari....kad treba stati sa upornim javljanjem tipa....dobro jutro spavalice...ili laku noc mali misu....koliko tepanje koristi ili steti pri stvaranju veze i jel korisnije se nikako ne javljat ako je druga strana hladna kao vip sekretarica....sve pod zajednickim nazivnikom da razgovori nisu nimalo romanticni nego svakodnevnica..posao isl...

vega...jesi to posla kupit cigare??' cekam te

Ručala sam, sorry!

Gle, jupileru, tvoje pitanje je kao da ja pitam TEBE kako osvojiti muškarca - moš odgovoriti kako osvojiti TEBE (ali ni to nije sigurno, jer ponekad sanjamo o nečemu što nas ni najmanje ne zabavlja kad se uistinu dogodi), ali nisu svi muškarci poput tebe. Tako nisam ni ja poput svih žena.

Ipak, postoji nešto što svi možemo učiniti: kad osjetimo distancu, hlađenje - upitajmo zašto! Ne treba se stidjeti. Ovdje nikako drugačije ne možemo saznati, zar ne?

imas pravo...sad prolazim sve sto sam ti napisao.....ma bude ok...moram ici...cujemo se Vega

I još nešto: kad osjetim da me neki odnos - bilo koji, virtualni ili stvarni - navodi da se osjećam loše, da se sneveselim: bina lijevo! TO ne trebam. I definitivno ne želim.

Jebo dopisivanje do besvijesti...
nakon 2-3 poruke, os se naci...neces?

nemam ja vremena na luzere i dopisnike, a ni zivaca, ak imas sta reci, reci ces mi osobno...ako ne...dovidjenja

damn. ja sam baš hrčak:)) al kad mi nekog zao odjebat makar iz razloga sto ga nisam odjebala vec pol godina prije, pa mislim kak se, eto, vec dugo znamo:))

Jooooooj, styx, neeeeee! Imaj malo milosti prema sebi! (Ja sam tak skoro godinu dana trpjela jednog koji mi se uredno javljao 4-5 puta dnevno u stilu "Kako si? Što radiš? Što si jela?..." - i sad bih se ja trebala polomiti odgovarajući??? Ma daaaaaj.

A sad bum i vas ostavila, jerbo moram ići nofce zaraditi, damn!

pa ja se nekako nadam da cu ih odbit kad u detalje ispricam sto sam jela, radila i kak je bilo na poslu:)))
al ono... :/ nekako traje i traje:)))
eh:D