Ručkić krčkić

Odlučila sam promijeniti avatar... samo tak, bez posebnog razloga. Zašto ne?

Odlučila sam dopustiti si da nekoga zavolim, samo tako, bez posebnog razloga... Zašto ne? Prestati se pitati "Zašto da?" - razloga je uvijek premalo, i nađem ih tek naknadno, kad sam već zavoljela, ili ne zavolim uopće.

Sve sam svoje mačke, na primjer, voljela samo tako, bez posebnog razloga, iz ovog "Zašto ne?" Prvi je bio Marko, slučajno pronađen skutren ispod parkiranog auta pred mojom kućom, a postao je glavni lik mojeg djetinjstva, mladosti i jednog dijela zrelosti: imala sam 9 godina kad sam ga našla, 29 kad sam ga pokopala.

I mogla bih ja sad nabrajati sve moguće razloge zašto sam voljela Marka, ali činjenica je da sam ga zavoljela odmah, bez razloga i bez nabrajanja. Sad, 21 godinu kasnije, mogu reći da sam brojne razloge zašto sam ga voljela, zašto takvog mačka zaista treba voljeti, onda kad sam ga voljela zapravo - previdjela. Ali, je li to sad bitno? Voljela sam ga.

Voljela sam i Bucu, s kojim sam proživjela 14,5 godina svoje zrelosti, a bio je mačak kojeg uopće ne bih voljela da ga nisam poznavala: tupast, trom, lijen, lakom, podmukao i beskrajno uobražen; a prekrasan! Mačorčina od 8 i pol kila čistog egoizma, epitom svega mačjeg i svega prezijanskog u simplicističkim predodžbama, i baš zato neodoljiv, ne samo meni, nego i nekolici pisaca i likovnjaka koji su mu posvetili svoja djela, njime nadahnuti.

Voljela sam ih samo tako, bez promišljanja, bez posebnog razloga, jer nije bilo razloga da ih ne volim.

Osim cijene inkomodiranja. Ali, uvijek platimo neku cijenu ako nekoga želimo u svojem životu, zar ne? Za ove mačke mi nikad nije bilo ni na kraj pameti da mi se ne isplate; za mnoge muškarce jest.

Možda zato jer sam se stalno pitala "Zašto da?" Kao da mora postojati razlog; kao da mora postojati razlog zašto živim, a ako postoji, to zasigurno nije neki koji sam ja sama smislila, nego eto, dalo mi život, roditelji su se ševili, htjeli su me, dogodila sam se ja, tu sam... Zar bih trebala smisliti nešto bolje od toga? Ne znači da ne bih mogla; ali ne znači ni da bih morala. Tu sam. Volim biti ovdje. Zašto ne?

Od tog jebenog "Zašto da?" sam se već toliko umorila da sam se odviknula od ljubavi. Stvarno mi više ne treba. Mislim... Valjda. Mogu se samo sjećati kako je to bilo dok sam voljela, dok je to bilo lako, dok sam nekoga voljela jako i najglavnije, ali voljela sam i druge, i druge sam mogla voljeti, jer je bilo lako, jer je bilo jednostavno, jer se nisam pitala ništa, jer je ljubav zarazna... ZNAM da onda nisam mogla zamisliti ovakvu sebe, proračunatu i škrtu. Iako sam to uvijek bila, prije i poslije ljubavi. U predasima.

Koji sad već predugo traju.

A ZNAM da mogu voljeti. Jer volim svoju mačku, eto, samo tako, zavoljela sam je na prvi pogled, za sat vremena, kad je moj ondašnji ljubavnik i moja velika, životna, ljubav htio da je ostavim u autu dok nešto obavimo, rekla sam odlučno "Ne! Mačka je istraumatizirana, odvojili smo je od majke, od braće i sestara, a i VOLIM JE!" I možda sam je već onda voljela više nego njega... Da, mislim da jesam. Jesam, jer kad se naljutio zbog tog odgovora, zapitala sam se "Mili bože, pa kako ja mogu voljeti ovog čovjeka?"

A i njega sam zavoljela bez specijalnog razloga... Njih sam tek kasnije smislila.

nije ti baš u dobrom loop-u

Kaj to, singlić? Sova, tekst ili odluka?

super je ova sova

Vidi kak uživa, samo ti dragaj i mazi, da li žirafu , sovu, mačku, ili (čak) muškog a možeš i žensko,( malo se šalim )nije bitno, sve je to ljubav , e a TO JE bitno, imati ljubav u sebi, to ne mogu svi. I nekako mi je neshvatljivo čitati MRZIM.... .... volim sve, jer volim život, a NE VOLIM PONAŠANJE nekih ljudi:-)

Sovica je neodoljiva. Baš kao i ja! Zato bi i bio red dopustiti nekome da me ovak fino podraga ;-))

:-))))))))))jesi ga sad jesi( meni nasmijala do suza) , a daj priliko nekome ženo božja ( svoja):-)))

Ja niš ne mrzim, ali nemrem se baš pohvaliti da sve i svakoga volim... OK, najčešće mi se ne sviđaju postupci, ali zaista ima stvorenja koja u meni izazivaju atavističku averziju: zmije (gmizave i metaforičke), amebe (dosadno i gadljivo) i nekontrolirane serkalice svake vrste (npr. Oči boje duge i njeno zaseravanje ama baš svakog bloga - jebote, kad ta uopće ide na ljudski WC - ili ni ne mora, koliko je ovdje iskrcala???).

e viš, tak se smijem da i slova ne vidim...menE

Pa, koliko se sjećam, nekak je najlakše zavoljeti dok se smiješ ;-))

ima ima , o ne tajim da nema ALI znam da ih ne mogu promjenuti i da šteta moje energije pa i vremena, pa se jednostavno maknem , distanciram , postavim barijeru , pokušam napraviti ono što se traži, ali tako da se ne uznemiravam i zadržim mir u sebi , to mi jako bitno! Ne volim se umjetno smirivati(tabletama), biti napuhnuta ko balon , ili spavati cjele dane ili hodati ko avet okoli, ili biti nervozna ..ili da skratim - vrtjeti se u krug.

Vjerujem da i takva stvorenja imaju neku svrhu u evoluciji i funkcioniranju svijeta općenito; pa i meni koriste, ako ni zbog čega drugoga, da si svaki dan kažem "ajme meni, hvala kozmosu što nisam takva i/ili ne živim tako!" A meni se lakše ispucati nego prešutjeti i to je to. Ni više, ni manje.

Razumijem i shvačam da je svaki čovjek individua i odreagira baš onako kako njemu najbolje odgovara i tako i treba bit:-)

A na ovu promjenu vremena i umor, ova osoba koja upravo tipka ovaj komentar reagira slatkim štruklama, upravo izvađenima iz pećnice. MLJAC! :-))))

nek ju gricne neko tamo, nek ju šapicom tutupa, nek ju uhuh;-)
.... a ja imam kifle sa orasima u vaniliju;-)))))