Ručkić krčkić

Moj djed se zvao Nikola, ali nije bio svetac - ni blizu! Cugao je, kurvao se, a ni kocka mu nije bila strana, srećom, ne ovisnički. A voljeli smo ga svi koji smo ga poznavali, a oni koji nisu, ti su ga obožavali. Jer je lakše obožavati nego voljeti.

Imala sam sreće s djedom i bakom. Bili su zaista sijedi i nisu se sramili svoje starosti. Baka koju pamtim je bez trunčice taštine odjevena u široku haljinu, opasana mirišljavom pregačom, a djed se ponosi posve bijelom, gustom-gustom kosom i gustim crnim obrvama. Koje svakog jutra začešljava prstom umočenim u vodicu s mirisom ljubičica.

(Imala sam ja i drugu baku, onu vješticu, travaricu, iscjeliteljicu, ali nje sam se plašila; a drugog djeda nikad nisam upoznala.)

Moji djed i baka, ogrezli u ideološku, nacionalnu i jezičnu nepodobnost i neuklopljenost, besramno su slavili sve katoličke, pravoslavne i poganske blagdane, jednostavno su voljeli slavlje i svako im je bilo dobro. Zato je kuhinja uvijek mirisala na svježe kekse, a jedna od mojih najranijih uspomena je kako odgrizam komad tijesta iz grude kojom mi baka šaljivo prijeti. Mmmmmm, baš je bila fina, iako sirova! Naravno, Sveti Nikola je ostavljao slastice posvuda, u čarapi obješenoj o prozor, u čizmici koju nisam voljela obuti, u mekanoj papuči koju bih prvu dotaknula škakljivom bosom nogom... Nisam uopće kužila da je taj dan posebno važan mojem djedu, koji nije volio slaviti rođendan, ali imendan jest; uostalom, kod kuće se zvao Mikloš.

Tek kad su moji roditelji odselili u vlastiti stan, ovaj u kojem sad opet živim, shvatila sam koliko mi nedostaju svetkovine. Moja mama ih je sve pobrkala, a ja nikad nisam naučila razlikovati važne od nevažnih; i tako se sve svelo na improvizaciju, ja slavim što mi se sviđa, a ona ne slavi, nego oplakuje.

Danas nam gori svijeća s mirisom cimeta u spomen djedu Miklošu. Koji se pod stare dane potpisivao Mikola, prva dva slova ćirilicom, ostala latinicom.

Kad je baka umrla, deset godina prije njegove smrti, prestao je davati i počeo žicati. Tri tjedna prije 6. prosinca počeo bi pričati o Svetom Nikoli; dva tjedna prije spomenuo bi svoj imendan; tjedan dana uoči rekao bi da ne treba darove, ali da jako voli vodicu s mirisom "lubičice". Onda se kupovala u parfumerijama, iz rinfuze. Još uvijek imam lijepo izrezbarenu kristalnu posudicu koju sam mu punila za imendane.

A svake godine bi dobio i zlatnu šibu. Jer nije bio svetac. Ali je bio sjajan!

Sjana, sjajno ovo od tebe. Hvala za mrvu duse sto rjetko se daje ovdje. Sveg ostalog imam vec u raznim oblicima velicinama i kolicinama.

Moj dida nije bio Nikola, ali je zato bio Mato.

Drugi djed je bio Ivan, ali njega nikad nisam upoznala.

Zato se dida Mato iskupio i za ovog drugog.

Imao je bijelu kosu i oci boje potocnice, plave, plave.
Da, ja isto imam plave oci, ali ne tako plave.

Dida Mato je bio pravi dida. Pricao je nama unucima kojekakve price, u koje smo mi slijepo vjerovali...

Vodio nas je na Tunel...to je tada bio bas pravi izlet. Onda bi se kupio fisek kokica, koje su bile vrhunska delikatesa.
Kazu da je bio kurvis, ali ja to ne znam sa sigurnoscu. Doduse, nisam obracala paznju na razloge nasih cestih odlazaka na Tunel....
Mozda tamo i jeste bila kakva snasa, ali ja sam samo cekala kokice...a on je vjerovatno bio dobar psiholog, osim sto je bio i ucitelj u mirovini.


...a baka Marija je bila prava baka, ali o njoj drugom prilikom.

Pa evo, Sveti Nikola nam je donio lijepih sjećanja, zar ne? Izgleda da smo ipak bili dobri ;-))