Ručkić krčkić

Unaprijed isprika svima koji rade činovnički posao, a nisu činovničke dušice! Jerbo, ima i takvih.

Ali oni koji ga rade i jesu činovničke dušice, eeeee, to vam je gore od ujarmljene mazge s blinkerima: valjda takav/takva ispadneš nakon svakodnevnih 8 sati uredovanja.

Jerbo, te ne mogu shvatiti sljedeće:

1. Multitasking

Naravno, nisu plaćene za to da rade brzo i učinkovito, nego da 8 sati budu na poslu. Kad bi (nedajbože!) odrađivale više zadaća odjednom, možda bi završile prije isteka radnog vremena, a to svakako nije mudro - bolje ostati (i naplatiti) prekovremeno. Osim toga, šefovi ne uviđaju koliko je tvoj rad potreban, vrijedan, težak i važan ako ga obaviš odmah (u pravu su!) - ali ako mora pričekati koji dan, da viš zahvalnosti kad je napokon gotovo!

2. Samodisciplinu

Činovničkim dušicama je rad od kuće/kod kuće nepojmljiv: radiš onda kad si na poslu, a onda više ne radiš, osim ako je jako frka pa poneseš doma i naplatiš prekovremene. U dometu njihovog zamišljaja uopće nije moguće imati posao poput npr. mojeg, koji se na poslu izvodi kratko i učinkovito (nema da se nazove frendicu, razmijeni recepte, virne na Iskricu, ode na plac ili liječniku), samo nekoliko sati tjedno, ali svejedno moraš odraditi ne 38, ne 40, nego 42 sata, a prema potrebi i više. Kod kuće. Doma. Nitko ti ne veli kad, nitko ne pita koliko to traje, jel baš 42 sata ili više, ili pak manje. Moraš napraviti. Amen. Ako si brza, super! Ako nisi, pati. Ako nemaš samodiscipline, nadrljaš.

3. Brže i učinkovitije od sebe

Dvaput u životu sam imala uredski posao i oba puta pobjegla glavom bez obzira, iako je jedan od njih bio izvrsno plaćen, daleko iznad hrvatskog prosjeka. Jerbo, ja bih svoje obavila već u ponedjeljak, a onda sam do petka tjerala druge da obave svoje, zbog čega, naravski, nisam bila osobito omiljena. Nije to samo moje iskustvo: moja frendica je doživjela isto, kao prevoditeljica u velikoj građevinskoj firmi - kolegice su joj zaprijetile da će joj zapečatiti karijeru ako ne uspori, jerbo one ne namjeravaju žuriti zbog nje. I usporila je. Svaki dan bi otišla doma na ručak, odspavala partiju poslije, vratila se na posao, i svejedno bila najbrža.

(Da je onda bilo Iskrice, mogla je ovdje ubiti vrijeme. Ali nije. Možda i bolje.)

4. Drugačije mentalne sklopove

Činovničke dušice vide svoje zadaće i ni makac. Nema veze što bi nekome mogle riješiti problem pomicanjem lista papira s jedne hrpe na drugu - jock, njoj to nije u opisu radnog mjesta. Za to netko drugi prima plaću. Ili ne prima nitko, znači ni ona, a zašto bi učinila nešto za što nije plaćena? Ne može! Žali se šefu. A ako se požališ, da viš kak će ti izgubiti taj tvoj papir pa ga nitko neće moći premjestiti!

I ne dao ti bog da se drzneš postupati drukčije! (Vidi gore primjer s brzim i učinkovitim radom.)

5. Vrste zabušavanja koje njima nisu dostupne

OK je otići na plac, ostati doma ako je dijete bolesno, nazvati frendicu i klafrati sat vremena, skidati recepte s Coolinarike, ogovarati sve živo u firmi (to je obavezno!), snatriti, buljiti kroz prozor, sjebati ogromnu Excel tablicu i ne popraviti jer je radno vrijeme isteklo, štoviše, poslati je šefu, jer zato on i jest šef, ona ne mora biti pametna, a na njemu je da uoči pogrešku, hofirati, jebavati se ili ljubovati s kolegama suprotnog spola i na to utrošiti minimalno 30% radnog vremena (mailovi, pozivi, kavice, gableci, službeni putovi i tsl.), ali NIJE u redu ići na Iskricu ako je njima postavljen vatrozid. Iskrica općenito ima erozivno djelovanje na radnu učinkovitost, zar ne?

ZAKLJUČAK

Koliko god se i ja sama povremeno zapitam kako neki blogeri, zastupljeni ovdje od rane zore do debelo iza ponoći, imaju vremena, koncentracije i energije za ikakav konstruktivni rad nakon što su ovdje dali sve od sebe, dopuštam mogućnost da su vrlo brzi, učinkoviti, vješti u multitaskingu i da rade posao u kojem su rokovi fleksibilni. Evo, ja sam takva i imam takav posao (svejedno nemam snage i usredotočenosti poput opisanih), što znači da se mogu ulogiravati u raznorazna doba dana i noći, u predasima od posla za koji sam dala sve od sebe, a ovdje dajem (ili primam) što je preostalo.

S druge strane, sjećam se kako me jedna blogerica prozvala pitanjem bih li svojim djelatnicima dopustila iskričarenje s posla, a kad sam rekla da bih, pod uvjetom da nemaju ničeg prečeg za obaviti, zaključila je da bih bila loša šefica. E jebga, bila sam šefica, jednom za 40-ak, drugi put za 60-ak ljudi, i nisam bila loša (što su ovi zaključili tek kad sam otišla) iako im nisam ograničavala surfanje netom. Mene su zanimali rezultati. Kako, kad, gdje, koliko dugo (osim ako treba plaćati prekovremene, koje NISAM plaćala) - nije moj problem!

Ja sama uredski posao nisam i ne bih mogla izdržati: nemrem ja negdje sjediti osam sati tek toliko da me vide. Iako mogu raditi puno duže od toga; i obaviti puno više nego činovničke dušice. Kad bih opet morala raditi takav posao, ne bih pristala bez Iskrice.

S obzirom da sam kod mai u ignorici, a vidim da je pročitala (i čita dalje) moj zapis, postavit ću pitanje ovdje:

Naime, u jednom od svojih brojnih hvalisanja svojom zavodljivošću, spomenula je kako je desetak i više godina ljubovala s kolegom s posla, za kojeg se na koncu i udala (što ubraja među svoje životne uspjehe, iako je brak propao);

Živo me zanima, je li to ljubovanje bilo PRIJE, POSLIJE ili ZA VRIJEME radnog vremena? I po čemu je bilo moralnije od iskričarenja ili npr. ostalih veza s oženjenima (koliko shvatih samohvalu, tip je bio oženjen pa se razveo zbog nje)?

Lijepo bih molila da na svojem ili mojem blogu eksplicira svoje moralne kriterije. Tak da ne pišem svoje blogove vezano na njene, nego općenito, što me u načelu daleko više veseli. Ali nemrem ne pitati kad vidim neki njen, toliko kontradiktoran nekom drugom njenom.

Evo, sad ću provjeriti je li ona kod mene u ignorici (mislim da nije, ali pogledat ću), pa ako je još na poslu i ne radi ništa, neka mi pliz, pliz, pliz odgovori!

Ne, nije u Ignorici. Dakle, čekam!

vego! hvala na gostoprimstvu!

i nema smisla ostaviti te da čekaš! taman, uz kavu ću ti pokušati odgovoriti. ne stoga što sam dužna već hoću!

dakle, istina jest da sam se ja zaljubila u kolegu s posla! istina jest da sam tada imala 30 godina. istina jest, da se on zaljubio u mene. i da je on imao 41 godinu. oboje smo bili oženjeni. potom sam se ja razvela (dvije godine nakon veze). s tim da sam svom suprugu rekla da sam se zaljubila. i on je svojoj supruzi rekao da se zaljubio. dakle, to je bila prava love story!

istina jest, da smo u ono doba socijalizma (netom prije ove države) obiazili fine restorane i odlazili na ručkove. u vrijeme radnog vremena, između ostalog! ali, tada smo to mogli raditi jer je to bilo opće poznato da se tako radilo. tj. nitko nije radio, iako sam ja svoje uglavnom odradila. u ovoj državi, kada je nastupio kapitalizam stvari su se promijenile,. ne stvarno, već u mojoj glavi. jer sam shvatila da to nije isto što i samoupravni socijalizam! i da nema zajebancije. il radiš il letiš! to što mi je dragi tj. ljubavnik (koji je u međuvremenu isto bio razveden i kasnije postao suprug) bio neki manager, ne mijenja ništ ana stvari! i tako je počeo drugi tom rata i mira moje ljubavne priče! e sad, ako je grijeh zaljubiti se u kolegu s posla, griješna sam!

dakle, da rezimiram, nikad nisam rekla da je iskričarenje nemoralno! niti da je iskričarenje oženjenih muškaraca zabranjeno! moralno je ako nešto činiš, reći da to jesi ili nisi. pa tako vego, ja jesam rekla svom mužu da sam zaljubljena id a se viđam s drugim muškarcem. i analogno tome povukla i konzekvence...razvod! tako i moj ljubavnik tj. on je isto svojoj supruzi rekao za nas dvoje i razveo se! ja u tome ne vidim ništa sporno! ta ljudi smo...ništ anije zauvijek,. tim više što se ja nisam nikome do li sebi zavjetovala na vjernost!

btw na bolovanju sam...istegnula gležanj! a i inače kad sam na poslu nisam u uredu, kao što rekoh radim vani na terenu uglavnom! s ljudima. i ne radim ono što bih voljela i željela, ali radim to vrlo solidno. o tome svjedoče isti ti ljudi...čak i više od stotine! no, kako sam ja inače poznata (tako ti kažeš) po svom hvalisanju, bit će da je i to notorna laž! btw samo da pojasnim tvoju "sintagmu" ljubavali desetak godina. to znači da smo od kraja osamdesetih voljeli se i bili ljubavnici (iako ta riječ nije istinita jer smo oboje početkom 90.tih bili slobodni) sve do sredine dvijetisućeineke godine. kada smo postali supružnici!

hvala na gostoprimstvu. kako se ne javljaš, očito si zadovoljna mojim posjetom! kava je popijena, cigareta popušena, vani piči sunce...ugodan dan ti želim!

Poručala sam dok si ti odgovarala - multitasking, štaš! Glupo bi bilo da ja ovdje gladna sjedim i čekam, zar ne?

Hvala na iscrpnim odgovorima u donekle apologetskom duhu, ali ja nisam ovdje neki moralni arbitar, nego jednostavno radoznala osoba: nisi odgovorila na pitanje što je tvoj moralni kodeks? Zašto SAD osuđuješ ljude koji čine točno isto ono što si sama svojedobno činila? U radnom vremenu, pride.

I o trošku firme. Koji sad vjerojatno kolektivnim društvenim zaduženjem (i tebi) otplaćujemo.

Ne vjerujem da si s uganutim gležnjem otišla van (a ni sunca nema više), a moje vrijeme je predragocjeno da bih besposleno sjedila i čekala tvoj odgovor, mai. Dakle, ja idem prileći pa ću svratiti kasnije, u predahu od posla koji radim doma ZA PLAĆU, da se razumijemo, ne za fuš.

I da, nije se neljudski zaljubiti u kolegu s posla - i meni se to dogodilo. Ali, ja sam onda dala otkaz. Jer je njegov posao u toj firmi bio bolji od mojeg. Pa smo ljubovali onda i ondje gdje se to nikog drugog nije ticalo.

Znao sam Tužno je kako se lako ljudi promjene. Samo im treba staviti krunu na glavu. Dovoljno je nekima i lažna.