PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Nekada davno upoznala sam jednog Talijana. Toliko davno da sam se tada još usudila skinuti na nudističkoj plaži. Mislim, bilo bi čudno da nisam. Upoznala sam ga baš na toj plaži. Bio je plav i visok. Najozbiljnije. Prijatelj mu je bio crn i nizak i onaj zgodniji od njih dvojice, poput Talijana iz filma. Uglavnom, prijatelj je imao i prijateljicu, a moj Talijan je bio solo. Ne sjećam se kako je priča počela, ali znam da je bila na engleskom.
Bila sam pozvana da im se pridružim na večeri. Sjećam se da smo jeli škampe jer mi je to bilo prvi put. Nakon par dana ljetovanju je bio kraj, ali ne i romansi. Razmijenili smo nekoliko pisama, a ujesen je stigla karta za vlak i poziv da tri dana provedem u Veneciji. Bilo je to toliko davno da sam bila mlada i hrabra. Danas bih rekla da sam bila mlada i naivna. U svakom slučaju, imala sam anđela čuvara, a za bijelo roblje još nisam čula. I tako sam sa sto njemačkih maraka u džepu osvanula u Italiji.
Dočekao me na stanici sa žutom ružom u ruci. Njegovi su imali apartman u Veneciji. Sjećam se kamina i vina. I slavine poput tuša na sudoperu. Jer sam kao pravo žensko ja prala čaše. Sjećam se i svoje bijele spavaćice i glazbe. Prvi put sam slušala Albinonijev Adagio. Ujutro je kroz prozor dopirao miris svježeg kruha. Jeli smo vani. Za doručak kroasane uz macchiato. A onda proveli dan razgledavajući Veneciju. Mislim da smo obišli sve crkve, trgove i mostove. Ručali smo naravno picu ili lazanje. Vodio me na Lido gdje smo gazili po školjkama na pustoj plaži dok mi je pokazivao hotele u kojima odsjedaju filmske zvijezde za vrijeme festivala. Vodio me na Murano gdje smo se divili umijeću puhača stakla. Vodio me i na Bijenale. I na večeru u restoranu za koji se vani čekalo na red za slobodni stol. Prvi put sam jela crni rižoto i odjenula crnu haljinu s izrezom do struka na leđima koju je on posudio od svoje sestre da bih imala što obući. Mnogo toga bilo mi je prvi put. I posljednji.
Bilo je to jednom davno. Vratila sam se sa sto maraka u džepu, kazetom, fotografijama i ručno izrađenom maskom koju sam dobila na poklon. I glavoboljom uzrokovanom engleskim. Inače ne bih bila ovdje.

Tužna priča ali lijepa.Zavidim ti.

mislim da sam svoju dozu avanture konzumirala...

Kraljice, sve su moje priče kratko trajale, ali imam lijepa sjećanja...
što samo potvrđuje da su trenuci ti koji čine život lijepim i sretnim...

uf....digići :)

(i "moj" je bio plav...iz Milana...i trajao je jedno ljeto, na Lošinju ...bez ruže, rižota, ali s nespretnim engleskim, njegovim..i mojim pokušajem učenja talijanskog :))

srce, sjećanja nas čine bogatim ;)

Mei, onda znaš o čemu pričam...
propustila sam samo vožnju gondolom, mislim da mu je to ipak bilo preskupo :)

znam....beskrajno šarmantni :)
dvije godine sam bila u njihovom društvu...ljetovanje koje zimu čini toplijom :))

moj susret sa božanskim plavokosim talijanom trajao je ravno 15 minuta...nažalost nije znao niti jedan jezik osim svog materinjeg...

joj da, engleski mu je bio očajan, još gori od mojeg :)
ne znam kako njega nije boljela glava...bio mi je pravi vodič koji je uglavnom pričao, a ja slušala...
Kraljice, šteta....

nije čudo da sam djecu već u vrtiću upisala na engleski :))

prezime mu je bilo Faco...
odnosno još uvijek vjerojatno jest, negdje u Italiji.... :)

Moj je bio iz Milana, plavokos , plavook,( majka mu iz Nizozemske..))
Njromanticnijja veza koju sam imala, trajala je cetiri godine, nisam se zeljela preseliti i zivjet tamo,,,
Pricalo se 89 .te da ce biti rata..Cesto sam putovala tada...British council ...
Zatim sam upoznala svoju pravu ljubav...koji je poginuo nedugo kasnije
u ratu...

uh Lady....rekoh davno da život piše priče,
ne uvijek sa završetkom kakvog bi željeli :(

al osjecam se kao ponovo rodjena..svaki put sam drugacija..
pisat cu jednom ,

kad odem u penziju....))

današnji penzići često ne koriste komp...
zamisli kako će iskrica izgledati kad mi dođemo u penziju...
sa svim svojim pričama :))

hahahah, ti to samo mislis...
imam pjesnikinju u susjedstvu,
zenu oko 80 godina . stalno je na kompu...

Moj jedan digic je bio iz Ancone, crni, slican Totu Cotugnu, drugi plavi iz Palerma, komunista...nist nije imao, a zaprosio me bio...nedavno ga nasla moja sestra na fejsu...a ja ne znam sta bi rekla, glupa sestra