Ručkić krčkić

Da, to je diktatura, ni manje, ni više. Shvatih to dok sam ležala na asfaltu oko 2 u noći, na debelom zimskom minusu, prije nekoliko godina, dok još nisam znala da sam u perimenopauzi i da mi se vrti zbog napadaja panike kad tijelu uzmanjka hormona. A te noći mi se toliko zavrtjelo da sam se srušila. Ispustila pseći povodnik i zveknula glavom o pločnik. On me lizao vrelim jezikom i tiho skvičao, a ja nisam mogla ništa, baš ništa, iako sam bila pri punoj svijesti, puna panike: što ako sam dobila potres mozga, što ako ne uzmognem ustati, što ako me nitko ne nađe, smrznut ću se ovdje do jutra...? Moja susjeda je suprotnim pločnikom prolazila sa svojim psom. Vidjela me, zastala, i onda produžila dalje. Nije ni doviknula "Trebate pomoć?" Valjda je mislila da sam pijana.

Ali, što onda, sve da sam uistinu bila pijana? Zar pijanac ne zaslužuje pomoć, iako je sam skrivio svoju nevolju? Zar treba krepati ispružen na ledenom asfaltu, uz uspaničarenog psa, unatoč tome što pomoć ne košta više od poziva hitnoj?

Izgleda da je tako. Za sve smo si sami krivi i sami snosimo posljedice. Očekivanja prema drugima, obvezivanje drugih je grubo kršenje etikete i socijalnih imperativa. Kažnjivo smrću. Očito.

Ili bar uskratom: druženja, zanimanja, osjećaja.

I zato vam ne pišem o onome što me zaista muči, a to je da mi umire majka, svakog dana pomalo, mukotrpno za mene, mučno za nju, da se svakog jutra budim s pitanjem je li noć bila kobna ili ipak još malo imamo poštedu, da pojma nemam što ću nakon njene smrti, prvi put doista sama, sasvim sama, bez alternativnog doma, bez društva u kući, u stanu prevelikom za život i preskupom za održavanje, ali i za prodaju, da ne poznajem svoje krvne srodnike, i da mi oni za koje znam nisu "krvna grupa", da se bojim da ću rastjerati malobrojne prijatelje odjednom tako osamljena i potrebita, da nimalo nisam spremna za tu životnu promjenu, koja je sasvim izvjesna, uskoro, jako brzo, a ja nisam, nisam, nisam spremna...

Ne govorim to nikome. Sad sam prvi put napisala. Eto. Ne zato da vas obvežem, nego upravo iz suprotnih razloga: znam da ovdje NITKO neće osjetiti obavezu. Neće osjetiti ništa, najvjerojatnije. Neće me daviti pitanjem "Kako mama?", a to mi pitanje pili živce, jer odgovor je uvijek isti, LOŠE, jebiga, pitaj me kako sam JA, pomozi mi da JA budem bolje! Tim jebenim pitanjem na koje NE SMIJEM odgovoriti iskreno pereš sebe, umiruješ svoju savjest, skidaš si s vrata obavezu... meni ne pomaže.

Meni pomaže biti neobavezna, površna, zabavna, zanimljiva: tako si nabavim distrakcije. Zaboravim. Opustim se. Smognem snage.

Dovoljno da popizdim jer je tako; jer znam da ću bez toga krepati na hladnoći, nemoćna a svjesna, i da mogu računati samo na vreli jezik svojeg uspaničarenog psa.

da te utješim - krepat ćemo svi, bilo kada i na bilo koji način
a načina ima bezbroj - od brojnih mučnih bolesti kad ti ni divizija rođaka i prijatelja
ionako ne može pomoći, pa ni skratiti muke
pa do onih trenutačnih odlazaka - infarkt, nalet pijanog vozača, itd blablabla...
nije realno unaprijed predviđati ni scenarij ni vrijeme odlaska
niti se treba oko toga previše uzbuđivati

Spustila si mi tijelesnu temperaturu,.....i sad mi zima, onak, zapraf, zapraf zima.
I koji qurac moraš pisat baš tak "golo",...uuuffff ! ! !
(valjda te zato i čitam,..kajaznam).

p.s.- susjeda mi je genijalka, hahaha....

Zagrebački lave, evo vidiš, i tebi je upalo u oko "krepavanje", ali ne život. A zapis je o ŽIVLJENJU, o hladnom, površnom, promoćurenom življenju koje je postalo imperativno, valjda od straha od smrti: pa nas je dovelo do života u samoći i druženja onako kako nam zapravo i nije potrebno, bez kojeg bismo mogli.

Možda zato, iNNdigo, jer mislim da bismo se malo trebali skutriti zajedno... Ogrijati se međusobno?

Odetjela moja nedjeljna lepršavost...
Odlepršala u neke druge dimenzije, gdje je sve sivo i tamno i hladno...
Uh...
Ali, i to je život....

kad dođe vrijeme..bit ćeš spremna..zapromijenjen život ..
obvezu će osjetiti i pomoći ti prilagodbi onaj od kojeg najmanje ili ništa očekuješ..
znam..umorna si..
ali proći će..

Evo, sad se osjećam krivom zbog širenja depre... Ali, mislim si (bijesno!) zašto ne? Zašto, jebiga, NE? Zašto bi cvrkutanje, neosnovano, nerealno, privremeno u najboljem slučaju, bilo toliko bolje? ZAŠTO? Jer nije uvijek; nerijetko nije UOPĆE.

Uopće ne širiš depru, nego se osjećaš malo down...
Kada se ja tako osjećam, zavučem se u sebe i vrštim u sebi...
Zato, tebi skidam kapu što vrištiš javno...
:-)))

živila depresija, posebno predblagdanska
dosta mi je žaruljica i božićnih pizdarijica
zato i jesu svi na blogu, nema obaveza
a to što nas 99 posto ne zna popiti kavu da ne upali kompjuter jer ga stišću zidovi, nema veze

krivnja radi širenja depre?
ma daj..
svi cendramo..s razlogom ili bez..i ne osjećamo krivnju..
zakaj bi ti bila drugačija?

nekidan sam umirala od smija na jednom pogrebu
veli svećenik - a je lipo umriti kad te voliko ljudi dođe ispratiti
mašala

Nemoj se osjećati krivom,..nemreš sijat po asfaltu, i očekivat - primit će se, JER neće !
Podloga je bitna,...na pravom si mjestu,..i da, zakaj ne stvari nazvati svojim imenom.

Danas je jebenica dan, pa kaj,...di piše da bu i sutra takav, ne ?!..

Vega, gledaj to s druge strane.
Budi zahvalna, da si imala tolike godine s mamom, da si joj mogla sve reci i narocito, da je ona tebi skoro sve rekla...

Moje mame nema vec 41 godinu, i cijelo to vrijeme, osjecala sam prazninu, naravno u pocetku vecu, a narocito me njupalo, da ju nisam mogla ptsati stvari, o obitelji, meni, informacije, koje je samo ona znala...i to je otislo...i sve ostalo...a ti si sve to imala, i odrasla si u zrelu zenu i to je velika stvar...
e, sad, drugo je kako ces rijesiti financije, to je uvijek tricky, jer s jednim primanjem, odrzavati onakvu stancugu, tesko je moguce...a trziste je takvo, kako jeste, stanovi odlaze u bescjenje...

*pitati

staviš život na čekanje i pobigneš na blog.24 sata dnevno. i tamo je sve po tvom diktatu
a i sasvim lipo se vidi kako su ljudi slatkorječivi
da ga jebeš ispadne kako je to najbitnije
jer nema veze npr. što je neki fratrić puka 30 maloljetnica, bitno je da lipo propovida
po lijepu riječ idu i kod doktora, vračara, vidovnjaka, plaćaju masno, a da to ni ne znaju
a lijepu riječ najlakše reći
baš zato mi se ni ne da

Valjda sam sita tih piskaranja (i svojih i tuđih) o jebanju s obavezom i jebanju bez obaveze, jer nikome jebanje zapravo nije toliko važno, zar ne, svi se mi bojimo nečega od čega nas jebačina malo izdvoji, odvoji, spasi na trenutak... Koliko bismo se morali jebati da nas zaista spasi, TO je pitanje, hamletovsko maltene ;-))

jel ti đusi misliš da se s roditeljima priča ko u filmova pa onda padaju zagrljaji.
ja jok, kod mojih je priča - šta ćemo kuvati?
i triba li ti što poslati osim duvana i hrane

haha.
ko da je jebanje egzorcizam
a ovo sve skupa bi onda bilo drkanje bez granica
pa i zubar me zamoli da otvorim usta
a i moram mu virovati
i sad se očekuje da zinem od čuđenja i pokleknem čim vidim prvi kurac

Ja mislim da problem nije u jebenju per se, nego u imanju kompanjona s kojim mozes podijeliti sve, pa i seks...
Sve bi ti ovo bilo lakse, da imas covjeka koga volis, a da ne kazem, koliko bi ti bilo lakse, da imas dva primanja...

ne postoji odnosi bez obaveza, nijedan odnos na svijetu ne može biti neobvezujući
uđeš u tgovinu, ne moraš pozdarvaiti ako nećeš, al obaveza ti je platiti što uzmeš
inače snosiš posljedice

ovo mi se sviđa - jebanjem do spasenja

Jesmo li ljudi ili stoka? Frizideri,hladnjaci, ledenice? Komentatori sporta na TVeu :-(

nova religija-pogled s penisa
bolje se natakjnuti na štikle od 8 cm
više patiš

Ne maco...ne mislim na ono kao sa filmova...jer se roditelji i djeca najcesce svadjaju, narocito kad zive skupa...ali si i ispomazu...financijski i drugacije
meni je zao, kad mi je mama bila umrla, da sam bila u nekom svom filmu, dvadesetak godina malada, nisam prakticki niti razgovarala s mamom o ozbiljnim stvarima, koje me danas zanimaju...a mama mi je bila jako pametna zena...jbg...i onda, cap...ode...i onda se kajes, zasto nisam ovo, zasto nisam ono...vega, ti sve jesi i vise...to ti kazem

ništa me ne užasava više nego život u svijetu kakav on zaista jest, što većina stoke sitnog zuba
ionako ne može razumjeti a i meni se neda objašnjavati
smrt može biti samo olakšanje
glede problema u svezi predimenzionirane nekretnine i mogućih problema financijske prirode
koji bi iz spomenute predimenzioniranosti možebitno proistekli - uzeti podstanara
naravno muškog:)
to ti je kao audicija - oni dolaze a ti biraš
pa, možda,hm..... hihi....?

pa to je đusi normalno kod nas. da mater i ćaću znaš ko mater i ćaću, a ne osobe
nekako ih uzimaš zdravo za gotovo sve dok su tu
s braćom i sestrama je drukčije

Juicy, moji životni izbori su bili takvi da odbacujem odnose koji nisu autentični, u kojima nema STVARNE obveze utemeljene na STVARNOM shvaćanju osoba i njihovih preokupacija. Sad plaćam cijenu za to. Možda bih mogla imati nekoga tko bi mi pravio društvo, tko bi me tješio samom svojom prisutnošću, a o lovi da i ne govorimo... Ali, koliko bi me to koštalo, sve u svemu? I bi li mi bilo dovoljno?

nego đusi, reče mi jedna zagrepčanka da je donedavno bio običaj svud u goste nešto ponijeti. ono, ideš bezveze kod nekog na kavu i moraš nešto poniti. e sad je tako i doli kod mene. i to mi ide na živce
da ne možeš kod nikog ako nisi ništa ponio
ko da u bolnicu ideš
zato se valjda ljudi manje i druže
nema lovice

Moja majka i ja smo jako rijetko razgovarale: uglavnom bi pričala ona, ili ja. I nikad istinu. Uvijek baš priče, dorađene, izmišljene u dijelovima s kojima bi bilo preteško živjeti.

Ipak, drago mi je što sam joj rekla što joj zamjeram; i drago mi je što sam joj uspjela oprostiti. Iako mi je žao što ona nije shvatila ni jedno od toga.

Vega, nisam mislila na kompromise...to ne, nikako....mislila sam, da bi bilo fino, da ti je grah tako pao, pa da si se nasla u takvoj vezi, sad, kada dolaze teska vremena u svakom pogledu...ali, sto je - tu je
...da, troskovi za takvu stancugu, mora da su ogromni...
...ne znam ili se varam, da stanovi u centru, jos uvijek drze cijenu, jer ih ima u ogranicenom broju, sto je, je....

Stvar je u prisutnosti...ne moras stalno pricati s nekim...ali s godinama se toga nabere...u svakom slucaju vise, nego moji jednostrani razgovori s mamom na Mirogoju...

heh. oliver asking for more. zajebano je čitat knjigu naopačke. kad bismo se više bavili promišljanjima što drugima treba a manje njihovim podbačajima po pitanju načina mjesta vremena i sadržaja onog što nam daju ili možemo očekivati da će nam dati, brže bismo usvajali i bili skloniji ocijeniti štivo koje živimo vrijednim. nije da nismo svi ponekad potrebiti ptići, ali isplati se kultivirati averziju prema takvim stanjima. jebeš izmoljenog crva, a o kupljenom da i ne govorimo ;)

Znas sta je meni bilo onak gadno, ajde, ne bas gadno, ali neugodno, kad mi je tata umro prosle godine...da sam prestala biti icje dijete...iako nisam vec dugo bila dijete, to je sad postao fakt...

jebo priče iz davnine
dobro smo mi svi skupa ispali iz ovih sjebanih generacija pa nam ne trebaju psiholozi niti ubijamo uokolo
zbog priča iz davnine već misec dana ne idem kod babe
to što kažeš, umire dan po dan
i žao mi je, a mislila da će mi biti svejedno
ne idem ne zato što bižim od toga, nego zbog priča
tipa moji roditelji ovakvi i onakvi
i šta bi ja sad tribala njoj objašnjavati zbog čega sam je mrzila kad sam bila dite.
ili da nije lipo s 90 i kusur zapamtiti samo ružne stvari
ili da je njezina krunica koju drži ispod jastuka skupa s donjim gaćama prekratka za izmjeriti svit
a da je takvu staru i bespomoćnu, samo jezik vitalan, vriđam-e to ne mogu
blesavo mi lomiti ugašenu sviću
ne mogu ni otići, ni ne otići

...baba ti predugo zivi :((((
...moja je mama umrla u 55. godini zivota, jbg

biga ti, ko manolić
još će se ta udati
sad sam se obradovala.
na jednom mi satu 16:05, na drugom 8 navečer
mislila sam da je 4, kad ono na kompjuteru i mobitelu tri.
juhu. odo s garavušom na kavu za po sata.
vega, oš s nama
samo da drnem jedan pelinkovac, nešto mi je tlak pa iza kave

moja prava baba u 28-oj

Prije dva dana bila sam na sprovodu. Umrla je jedna žena. Nisam je dobro poznavala, nisam imala uvida u njezine probleme, a neka rođakinja je pričala da ju je posljednji put vidjela kad je išla iz dućana i da je silno željela razgovarati. Ovoj se žurilo, nije imala vremena, sad žali jer nikada više neće moći s njom odrazgovarati to nešto njezino. Gomile rodbine su gorko plakale nad samima sobom, mučene savješću, sad kad je za sve prekasno.

Šta da ti velim. Koliko god jesmo sami, toliko i nismo. Meni idu na kurac pravopisne pogreške, zadrtost i ograničenost, malograđanština i vjerska zatucanost i zbrisala bih ih s lica zemlje, a onda opet si mislim da svaki zatucani malograđanin nikada nije samo to. U svakom čovjeku uvijek ima nešto blisko, toplo i ljudsko, samo treba imati snage dobro pogledati.

Nisu ljudi krivi što ne vide, treba im još udaraca, to izoštrava vid.

A ista stvar koja se tebi desila dok si šetala cucka desila se i meni puno puta, jednom kad sam išla u srednju školu u Zagrebu. Pala sam u nesvijest na cesti i nitko mi nije htio pomoći, samo sam kroz mrak s dna bunara čula "Sigurno je u drugom stanju".
Jebiga. Ideš dalje.

Prema svjetlu na kraju tunela.
*EvilLaughter*

pijan, hodao je u susret meni kad sam izašao prošetati, ne cucka ali sebe..
...tama, trebalo je još par koraka i da se mimoiđemo, nismo...jer se pružio ispred
i zaronio..pomislio sam gotov je ...lupio je glavom...
nije mi trebalo dugo da mu priđem i vidim..da je samo tresnuo, da ipak nije
ubnuo i da je pri svijesti iako je pod gasom i jedva govori, možda od straha..
uspio sam saznati ? čuti da je tu blizu doma , da stanuje na xy katu....
pridigao sam ga prvo u sjdeći položaj...pitajući se hoću li ga uspjeti i uspraviti??
zajedničkim snagama svladali smo i to....korak po korak nekih stotinjak doveo
sam ga do zgrade...usput saznao prezime, tko mu je doma.....
eto nisu svi padovi isti....
ali, bilo je zanimljivo, da njegovikad su ga vidjeli na vratima, nisu ni ustali !!!
kao, sve im je to izgleda bilo poznato, znali su što slijedi dalje...
laku noć - laku noć.... bilo je sve što je ostalo....
ja još nisam pao !! sva sreća...tko zna ??

..bitno je..da si izrekla..
..da ne čuvaš to u sebi..
..a strahovi..o danima..
..kada ostaneš sama..
..možda će biti lakše i jednostavnije..
..no što i zamišljaš..
..nemoj unaprijed proživljavati nešto..
..za što ne znaš..
..da li će se uopće dogoditi..
..ne pretpostavljaj..
..u svakom slučaju..
..ti si spremna..
..izvući se..i naći rješenje..
..iz bilo kojeg scenarija..
..koji će tek doći..
..jer imaš..tu snagu ..
..u sebi..

najgore je to čekanje. sad stvarno ležiš na podu, i ustvari jesi smrznuta.
ta panika koja ti prolijeće povremeno je samo dokaz da si živa, bilo bi čudno da je nema i trebala bi sebi provjerit zjenice i dišeš li.
ako ti se učini da si nesposobna za normalno funkcioniranje, i to je u redu. na neki način stavljaš samu sebe u komu da se pod stvarnim stresom ne urušiš.
ja sam nakon takve slične situacije profunkcionirala tek dugo vremena poslije. počela plakat tek kad je to već bilo smiješno raditi.
ali, dići ćeš se s poda, u to nema sumnje. i kad za to dođe vrijeme, rješavati ono što ćeš morati.
to što ti drugi ne pomažu, i nije njihova greška. nikom poziv za pomoć vjerojatno nisi uputila direktno, a s čela se ne može baš sve iščitat, pogotovo ako ga držiš visoko gore.
to što se ne obaziru na to što si dolje, nije zato što se ne brinu što je s tobom, nego samo difuzija odgovornosti.
ne mirišiš sad na smijuljenje i ugodu, i nadaju se da će ti pomoći onaj drugi koji naiđe.
ili biraj di ćeš slat signale, ili šalji veću količinu, ili ćeš se morati dizat sama

kada sam ja spakirala stvari, kupila stan, auto, spremila djecu i preselila se...uz mene su bili samo dečki reto centra (bivši ovisnici na radnoj rehabilitaciji). Prijatelji, rodbina, obitelj - nije postojala... nitko me nije pitao trebam li pomoć.
I sve sam izgurala.
Ridala sam i plakala, ostavljajući 16 godina života, pred potpunim stranicma. Sada, kada je to sve iza mene, i obitelj i prijatelji su pristuni ... u onolikoj mjeri koliko to meni odgovara.