Ručkić krčkić

Uz jutarnju kavicu volim odigrati neku vrst pasijansa. Neko vrijeme me držao Pyramid Solitaire, a to je igrica koju ne možete dobiti ako izvučete loše karte (za razliku od nekih drugih kartaških igara, koje uvijek možete složiti, razlika je samo u tome koliko brzo). Eh, dok sam surfala netom u potrazi za raznoraznim verzijama, otkrih neki forum na kojem se igrači silno ljute i žale što je tome tako, tj. što ta igra potpuno ovisi o sreći; kakti, nije fer! Cendr, cendr! Ja dobro igram, a dobim šipak! Buhuuuuu!

I, naravno, našao se netko tko će zadovoljiti takve nezadovoljnike i složio im Piramidicu u kojoj nije presudno pobijediti, nego skupiti određeni broj bodova u određenom vremenu. Pa kad to obaviš, bez obzira što si zapraf izgubio, prolomi se pljesak: braaaaavooooo! Baš si brz! Jupiiiii, ajmo na sljedeću partiju!

Jest da i sama imam i tu verziju (i igram je, osobito kad mi treba malo bodrenja), ali mi je svejedno nespojiva sa zdravim razumom: zašto netko tko odluči zaigrati na sreću poduzima sve moguće da sreća nema utjecaja?

Mislim, da sam ja vjernica, uzdala bih se u božje odluke i primala ih bez pogovora, tak je kak je, nemreš uvijek dobiti baš ono što ti se sviđa; i ne bih svoje božanstvo tlačila moljakanjem, cjenjkanjem i pregovorima. Po istoj toj logici, ako sam izabrala igru na sreću, onda mi i nesreća mora biti prihvatljiva.

Joooooj, kakvi smo mi control freakovi, mi ljudi! Mozak nam je još uvijek u mehanicističkom, zemljocentričnom kozmosu, u kojem svaki naš postupak neizbježno dovodi do neke posljedice, a uspješni smo ako dovede do one koju smo si zacrtali... Da, kauzalnost postoji, ali nije sveobuhvatna: moj klik na digitalni špil karata zaista ne može imati nikakvih drugih posljedica do li da se ovaj nasumično otvori. Naravno, mogla bih ja proučiti program koji ga pokreće, brojati do tada ispucane permutacije i predviđati preostale, ali - čemu? IZABRALA sam igru na sreću; jedina kauzalnost u tom izboru jest to što sam izabrala baš takvu koja gotovo potpuno ovisi o sreći, a jako malo o mojoj vještini.

Eliminirati faktor sreće iz života... Spašava li to ikoga od nesreće? Je li pljesak za trud dovoljno dobra zamjena pljesku za uspjeh? Izgleda da jest. Većini.

Meni nije.

Evo, sad sam odigrala nekoliko ovih partija s pljeskom, na bodove, i stigla do 1. razine, a ZNAM da sam u tri partije zabrljala... Jednostavno, nije mi se dalo vraćati i popravljati, jer ZNAM da je nagrada (glupi pljesak) izvjesna.

Zapravo se cijeli svjetonazori svode na ovaj primjer. Znam, vi ste se usrali jer sam dirnula u boga (pardonček: Boga, onog vašeg), ali meni je bog OK per se: vjernici mi baš i nisu. Ti lakomi cincari, bljak!

Žao mi je što je tako... Mislim da bi u svijetu bilo više sućuti kad bismo uvažavali sreću; i poštivali nesreću.

Danas čitam u novinama članak, veli, ljudi koji obole od raka sami su si krivi - nisu živjeli kak treba. Sram ih bilo, jel'da?

Drugi članak veli, je, ne smijemo zamjerati debeljucama, fakat hormoni utječu, ne radi se samo o njihovoj volji i trudu... Siročići, jel'da? Baš peh ako imaš višak onog hormona za glad! (Je, ali sigurno postoje neke tablete koje će gada srediti, nije stvar u sreći, stvar je u poduzetnosti i spremnosti...)

Ali peh postoji; a postoji i sreća, slijepa i nepravedna. Jebiga!

I ako ih priznamo, preuzimamo VIŠE odgovornosti nego ako sve nastojimo kontrolirati, što je samo po sebi oblik vjere, podjednako iluzorno...

Preuzimamo odgovornost sućuti prema nesretnicima, pomoći nesretnima, prihvaćanja nesretnih, skup s njihovim nesrećama, nelijepima za oko, pokvarljivima za raspoloženje, jebeno objektivnim demantijima naših površnih pljeskova.

Preuzimamo odgovornost sankcionirati nasumično sretne kad na krilima nezaslužene sreće zabriju da im je sve dozvoljeno; preuzimamo odgovornost procijeniti njihove uspjehe, procijeniti vlastite, i priznati si, je, dobro sam igrala, ali jebeno nemam sreće... I prihvatiti to. I prihvatiti novu partiju, podjednako neizvjesnu.

Naučiti gubiti. Otpuštati. Opraštati.

Sebi i drugima.

Ne vjerujem da je život kušnja za koju postoji neko konačno, kristalno jasno objašnjenje.

Pa onda nagrada ili kazna.

Sve je ovdje: i nagrade i kazne.

A čovjek uporno odbija prihvatiti nagradu, onu bez pljeska, onu koja se sastoji u igri, u trudu, u neizvjesnosti, u samom pokušaju. Jock, nije dobro bez pljeska. Ili raja. Kasnije.

I zato stalno živi u kazni: cijeli svoj život proživi u kazni. Ne kokne se iz čistog straha od još gore kazne. Ili od straha od odgovornosti.

I sad bih mogla još svašta reći, ali moram poručati. I započeti jednu novu partiju. Sasvim neizvjesnu. Stvar sreće kako će završiti!

sugovornica: "pa jebemu kud onda uopće idemo?"... There and back again. :)

Ja se jako obradujem svaki put kad ti pišeš blog dobre volje, svaki put kad se Žuži Jelinek udaje, svaki put kad skužim da su mi sunčane pjegice na obrazima svjetlije i svaki put kad... Čekaj da se sjetim. Nešto je. I dobro je. I dobar ti je novi avatar. :~)