O...

Kad sam ove neke nedavne nedjelje u dva sata vilicu i nož zamijenila daljinskim, nije me među jastučiće toliko uvalio interes za lik i djelo Brune Šimleše koliko Stankovićeve oči i gard, jer sam se prepoznala u svakom milimetru njegove skepse i ironije: prema samopomoćnoj pseudopsihološoj literaturi i samoiniciranim duhovnim guruima uopće; prema mladcu koji piše i propovijeda školu života, s uputama o kreiranju istinske sreće, te koji piše i propovijeda mudrost o ljubavi, odnosno ukupnosti međuljudskih osobnih odnosa; konačno prema visokoj tiraži njegovih knjiga te masovnoj posjećenosti njegovih predavanja, u svjetlu činjenice da je malo toga na sviijetu istodobno visokotiražno i visokokvalitetno, nego se visoka kvaliteta obično odnosi samo na autorove marketinške sposobnosti.

E sad, mene je taj Šimleša (kojeg je ne znam tko i zašto potpisao s „književnik“) bome ugodno iznenadio.

Jedan od inspirativnih njegovih odgovora bio je onaj na pitanje koji su najčešći problemi s kojima mu ljudi dolaze. Umjesto da nabraja statistički najučestalije žalopojke, najveći je problem, reče on, to što ljudi najprije iznesu probleme koji se tiču odnosa s drugima, zatim probleme koji se tiču njih samih, a tek onda (i to samo na upit!) iznose ono čime su zadovoljni i ponosni kod sebe, kod onih koji ih okružuju i u njihovim međusobnim interakcijama. Umjesto da je potpuno obrnuto, da mu ljudi najprije kažu s kojim su svojim vrlinama zadovoljni i na što su ponosni, pa zatim ono što misle da bi trebali kod sebe poboljšati i što ih kod sebe muči, a istim tim redoslijedom onda i o onima s kojima su u odnosima.

Naravno, taj redoslijed uopće nije važan u formalnom smislu, niti je važno to naučiti pa drugi put ugodno iznenaditi svoga psihologa ili psihoanalitičara. Važno je preispitati se kako o sebi doista razmišljamo - procjenjujemo li se krećući od svojih vrlina, postignuća, uspjeha i zadovoljstava ili krećemo od problema, nedostataka, neuspjeha i nezadovoljstava (bit će da zbog toga sada puno blagonaklonije gledam na ulete tipa „imam veliku karu i volim se ševiti“ :)).

No bilo bi prejednostavno kad bi sporan bio samo redoslijed – u pitanju je uopće sposobnost naše samoprocjene. Jer ona ovisi o kompliciranom labirintu umreženih kojekakvoća. Zato je najčešći obrazac ovaj: jedni svoje vrline i postignuća precjenjuju, a drugi svoje potcjenjuju. Ali dok ćemo to bez problema dijagnosticirati kod drugih, znamo li, možemo li i hoćemo li i kod sebe?

I još nešto, koliko god da se razlikujemo po samoprocjeni, jedno mi se čini da nas sve povezuje: zanemarivanje udjela naših s(p)retnih i olakotnih životnih okolnosti te ono tvrdokorno uvjerenje da se u tuđem dvorištu uvijek jače zelenjelo.

a zamisli tek kako bi bilo da smo apsolutno svime zadovoljni. ustvari, ravnodušni na sve.
još ni kotač ne bi izumili:)

mislim da su susjedi motivatori. ili, hm. bar katalizatori motivacije.
samokritika je valjda onda prvi korak do puta k napretku (al onda tu ulijeću autosaboteri, pa ga ne bude:)

Ja bih baš rado okusila tu ravnodušnost kao posljedicu svekolikog (samo)zadovoljstva!
Šta će mi onda kotač? :))))

dobro, da. imaš pravo:)) uopće nemam kontraargument na to :D

Nemaš?? Evo ti ga: u ravnodušnosti nema strasti! :D

Pa, postoje ljudi koji tako gledaju stvari (ja sam OK, nerijetko i super, stvari mi dobro idu, a kad ne idu, nisam kriva) i opisao ih je psiholog vjerojatno stručniji od ovog visokotiražnog, dr. Martin Seligman u knjizi "Naučeni optimizam".

pa da, al ti je i za to svejedno.
onak, kad si ravnodušan, ko da si mrtav, ustvari.
hibernacija.
sad me udeprimiralo, našla sam krajnju točku, skroz nehotice:))

Vjerujem da je razlog što smo uglavnom skloniji situaciju u kojoj se nekome obraćamo za pomoć (a optimistu to obično ne treba) sagledavati kroz ono što nemamo, ni mi, ni oni oko nas, prije svega zato jer to zbilja nemamo, ali i zato jer je pesimizam realniji i objektivniji od optimizma.

Meni se taj stav, vega, čini iritantnim i nerealnim. Nije li logičnije ovako: ja sam OK, nerijetko i super, stvari mi dobro idu, a kad ne idu, promišljam i procjenjujem jesam li zato sama kriva, je li to stjecaj okolnosti ili je kriv netko drugi.

Iz ovoga što sam pročitala u tvojem zapisu, dragonice, rekla bih da gdin visokotiražni zapravo popularno prepričava Seligmanovu knjigu, u kojoj ovaj izravno navodi neke metode odmaka od negativnog niza razmišljanja i zaključivanja, tj. promjene perspektive koja nas izvlači iz depre.

i, ovdje se radi o ispovjedi na kauču. normalno da će reć što s njim ne štima.
da se upucava nekoj maloj, promijenio bi pjesmu.

Koji točno stav, dragonice? Iznijela sam ih nekoliko, uglavnom Seligmanovih, a moj je samo onaj o tome da nam fakat nekaj fali i ne štima, kako u nama, tako i oko nas, kad zbilja imamo neki problem koji ne uspijevamo sami riješiti.

Vjerojatno, vega. Šimleša nije psiholog po struci, ali sigurno je da se potkovao teorijom. Meni se svidjelo to što je govorio o kritičkom optimizmu. Ne kažem da je to nešto novo, ali toliko sam bila skeptična prema tom tipu da me zapravo svim što je rekao ugodno iznenadio..

Mislila sam na stav "ja sam OK i sve dobro radim, i dobro mi ide, a kad ne ide, nisam zato kriva".

Styx, koliko sam shvatila, Šimleša ne pita zašto ste došli i što vam ne štima, nego recite mi nešto o sebi.

To je tipičan stav optimista. Dakle, ne sviđaju ti se optimistični ljudi! ;-))

Međutim, kod optimista je nešto drugo jako simpatično i vrlo poučno: oni nevolje vide kao omeđene događaje, ne kao jedan u nizu. Drugim riječima, uvijek im vide kraj i zato ih zaista uspješnije privode kraju.

U biti, ljudi imaju ozbiljne probleme s preuzimanjem odgovornosti za događaje u svom životu. Nije to nelogično, jer često je teško razlučiti je l nešto stjecaj okolnosti, jesu li nas pokakali drugi ili smo se zakenjali sami.

Vega, meni optimizam nije stav da sve radim dobro i da će sve biti dobro, a da ono što mi nije ispalo dobro i što mi neće biti dobro nije do mene. To je samodostatnost i samodopadnost i nekritički optimizam. A ja sam ovdje govorila upravo o tom drugom.

Optimisti su skloniji razloge nevolja pripisati vanjskim utjecajima (izvukao sam teško pitanje na ispitu, cesta je bila skliska, OVAJ PUT nisam imao sreće...), dok će pesimist SVE pripisati sebi i svojim manjkavostima.

Ja osobno smatram da je u krizi nebitno što je do nje dovelo, da je važnije izvući se do neke više točke, zovem je "promatračnica", i tek onda zaključivati što je bilo, ne zato da bismo se grizli, nego da bismo naučili za drugi put. Ali, ja sam sklonija depri i pesimizmu nego optimizmu.

A da mi se ne sviđaju optimistični ljudi, onda se ni sama sebi nikako ne bih sviđala, a to bome ne stoji! :))

Opisujem dvije krajnosti, dragonice, i to po Seligmanu.

A da takve krajnosti zaista postoje, živi dokaz ti je naša ame ;-))

Ne, vega, ja se ne slažem s tim da su optimisti skloniji razloge nevolja pripisati vanjskim utjecajima, dok pesimist sve pripisuju sebi i svojim manjkavostima.

Pravi optimisti su oni koji su u stanju sagledati problem s uvjerenjem da će se riješiti, a ako se i ne riješi, da je poučan i da mu je to svrha!

Pa, tvoja definicija je vrlo uvjerljiva, ali ja sam ipak sklonija povjerovati zaključku temeljenom na dugoročnoj studiji i uzorku od nekoliko desetaka tisuća ljudi.

Ametist je simptomatična krajnost, da. Ona ima problema i sa samoprocjenom i s procjenom drugih, ali ja sam duboko uvjerena da je sve to samo furka i konstrukt. U suprotnom, teško njoj u toj koži.. Ali, optimistično gledano, ona nam je svima poučna! :))))

Međutim, to i nije tema, zar ne, nego ovaj Šimleša. Viš, ja sam ti crni pesimist i najgori mogući skeptik prema svakome tko propagira sreću na recept.

U samopomoć se uzdam tek u onoj mjeri u kojoj pretpostavlja spremnost da sami sebi pomognemo i/ili potražimo pomoć ako sami ne znamo kako.

Nisi ga gledala kod Stankovića?

Optimisti (isto kao i pesimisti) mogu upasti u tu petlju pogrešnih zaključaka i nerealnih očekivanja iz koje se sami, bogme, neće ispetljati: treba im druga i drugačija perspektiva. Ali, to nije recept za sreću: to je pomoć u krizi.

Ne, pojma nemam tko je to, samo mi mutno dolazi da sam čitala neki članak u novinama o tom novom guruu.

Kažu da na tim njegovim predavanjima i radionicama redovito bude nekoliko stotina ljudi. I sad, ako samo desetina njih promijeni nešto u svom životu nabolje, onda nema argumenta protiv takvih duhovnih vježbi...

Ono što mi se kod njega svidjelo jest da ostavlja dojam uvjerljivog i vjerodostojnog tipa, da je ono što govori, što misli i što u životu čini podudarno. A djeluje optimistično i razumno.

Ooooo, itekako ima! Među tim stotinama ljudi zasigurno ima onih s ozbiljnim mentalnim teškoćama, čak zaista mentalno bolesnih, ljudi u teškim životnim krizama koje TREBA POD HITNO rješavati... a od njega dobiju mrvice. To ti je kao da hrani jato golubova jednom kiflicom. I to je neodgovorno i opasno.


Osim ako im na kraju ne podijeli letke s adresama i telefonima stručnih organizacija za pomoć u krizi.

A sad si ja idem samopomoći jednim čajem s medom i lješkarenjem uz telku. :-))))

Ma gle, super i za takve, dobro da su odnekud uopće krenuli. Ja sam odlučila da ću otići jednom na to, jednostavno da vidim o čemu je tu riječ. Iz fenomenoloških pobuda! A tko zna, možda i shvatim štogod o životu i ljubavi.. :)