Sjećanja
Sjećam se jednog proljetnog dana. Mirisa Sreće i Ljubavi. Kišne noći u travnju. Predivnog okusa suza. Boli što parala je srce. Pa dio mene kao Sjena živi… neprimjetan, ali ipak prisutan. Jer Ljubav… sve nadživi.
Sjećam se jednog ljetnog dana, kad sam mislio da sam Prijatelja izgubio. Svakim zrncem Vremena ponirao sam u Bezdan dublje i dublje… poput Ikara, rastopljenih krila. Što je zaustavilo pad? Ništa, baš ništa. Padao sam, sam, miran… glazba je urlala umjesto mene.
Maktub – pisano je. Tako je moralo biti. Srećom, Prijatelj nije nestao… još uvijek je tu.
Sjećam se noći na kraju mjeseca. Neba vedrog i čistog. Posutog zvjezdanim prahom dok noćno sunce obasjava šumu. I rijeka… rijeka šapuće, a dah nam se u paru pretvara. Neko drugo lice, neko drugo vrijeme.
24.01.2005. u 0:17 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Trenutno nema niti jednog komentara