kaj god vam padne na pamet

Da, do danas, ostarjeli ratnici, poluslijepi, polumrtvi, više na onoj nego na ovoj strani, govore o tome kako se na Badnjak godine Gospodnje 1914., iz jednog njemačkog rova podigao jedan njemački vojnik – što je čin u »normalnim« okolnostima ravan samoubojstvu, kako je taj vojnik krenuo prema neprijateljskom rovu, noseći u ruci svijeću i malo božićno drvce..

Mistična noć
Svi još živi svjedoci, piše Jürgs, pamte da je Badnja noć 1914. bila hladna i potpuno vedra. To su idealni uvjeti za strijelce, snajpere, topnike. A brojna svjedočanstva spajaju se u velik mozaik malih pojedinačnih događaja koji, već zbog tadašnjeg stanja tehnike rata, nisu mogli biti sinkroni, na bilo koji način povezani. Ustao je jedan, potom mnogi, i linije bojišnice odjednom su stale nalikovati kazališnoj rampi: stotine svijeća u potpuno spontanom gibanju prema naprijed. Ovo je teško racionalno pojmiti. Kad bismo živjeli u boljem svijetu, možda bismo lakše shvatili. Do Božića 1914. vojnici su već iskusili sve strahote rovovskog ratovanja kako ih je kasnije obesmrtio jedan Remarque. Ali zvijer rata nije se još osobito iscrpila, bila je još bodra i žedna krvi. S druge strane, svjedoci samu Badnju noć opisuju gotovo mističnom, kada se »mir toči s nebesa«. Ne zaboravimo da je to doba zahuktalih »promidžbenih mašinerija« kojima su odoljeli tek vrlo rijetki; na prste mogu se nabrojati intelektualci, umjetnici, profesori koji su pojmili kakvo će barbarstvo donijeti rat; o jednostavnim vojnicima da se i ne govori.
Prvi ratni Božić, onaj 1914, jako je razbuktao čežnju za domom, toplinom, bližnjima...Ratnicima bilo je dosta ratovanja. I onda, onaj Nijemac! Kao da se sva ta čežnja anonimnog topovskog mesa skupila u njemu samome, podigla ga, učinila od njega somnambula...Pejsaž flandrijski kupao se u mjesečini. Dvijestotine Nijemaca zapjevalo je iz sveg glasa staro-njemačke božićne napjeve; i drugi su vojnici stavili pred svoje grudobrane božićna drvca s plamtećim svijećama.
Britanci i Francuzi, pa i Belgijanci, gledali su ih zabezeknuti. Ali nitko nije zapucao. Dio njemačkih vojnika držao je petrolejke iznad svojih glava, kako bi ih »neprijatelj« bolje vidio. To je sa stajališta »trupnog morala« čista, sublimna ludost. Časnici su režali, repetirali puške, psovali i huškali. No prizor bijaše tako moćan da su i oni napokon ušutjeli, a bolji među njima i sami su krenuli sa svojim vojnicima prema »neprijatelju«.
I tu sad dolazi do povijesnog susreta, s kojim ljudska povijest ne zna što bi: na ničijoj zemlji, između rovovskih linija, susreću se vojnici i ratnici neprijateljskih armada; dotiču se, izmjenjuju darove; Nijemci žude za engleskim pudingom (to je kolač), Briti pak vole njemačke kobasice. Godina je 1914: pozadine još ponešto dobace prvim linijama. Mjesec odozgo sve to prijateljski nadgleda; na bojišnici je potpun mir.
Pada dogovor o najprečem: o sahrani palih između linija, čiji su leševi na ničijoj zemlji ležali već mjesecima. Te pada dogovor o – nogometu. Ratnici promeću se u dječake koji se hoće sportski nadmetati, ali se ne žele više ubijati. Časnici gunđaju, ali događaj je tako masovan, i s njihovog vojničkog stajališta, tako sulud, da su naprosto zanijemili.
Naravno, logika ratnog stroja pokazala se jačom, i ona je jača do danas. Iza božićnog primirja klanja su nastavljena; tužno je i tragično što su se možda uzajamno pobili – ovo je čak više nego vjerojatno – i oni koji su se bili zbratimili; i oni koji su igrali nogomet, kako bi to najradije htjeli današnji poludjeli fanovi, lica oličenih ratničkim bojama svojih klupskih, zaraćenih plemena...
Ali božićno primirje i bratimljenje stvarno se desilo, i tu se na jedan trenutak čovjeku osmjehnuo jedan bolji svijet: otškrinuo se jedan prozorčić u beskonačno, prije zasad konačnog trijumfa konačnoga.
Hegel je pisao da su razdoblja sreće u povijesti čovječanstva – prazni listovi. Povijest čovjeka jest povijest njegovih ratova, od paleolita do nuklearne ere, razlika je samo u sredstvu, u stupnju, a ne u vrsti praktika.
Ubiti, razoriti, skoncentrirati, spepeliti – to je dominanta te povijesti. Na jednoj, međutim, praznoj strani – koju je do danas malo tko htio iščitati – ipak, negdje u njezinu dnu, sitno, jedva čujno, upisan je taj događaj: Psi rata morali su, barem na trenutak, umuknuti; njihova je lavež prestala. Nastupila je tišina, blagdanski ugođaj, mir se točio s nebesa, ali u njemu su uživali oni dolje, sasvim dolje, u rovu, gdje je inače ulaz u donji svijet, u pakao. Tu je na trenutak prestala moć rata (s. 101), koja je do dana današnjega ostala tako neupitna, jedva ikad prekinuta, jedva ikad čestito zapitana.

Michael Jürgs, »Mali mir u Velikom ratu« (Der kleine Frieden im Großen Krieg), C. Bertelsmann Verlag, München, 2003.

Peace bros.

& Merry Xmas

McCartney, Pipes of Peace
http://www.youtube.com/watch?v=J7ErrZ-ipoE&feature=related
to je to
:)

e moj Bože, jedino ljubav ima smisla ,a sve ostalo je tlaplja

Isto tako je bilo nakon Bitke na Sutjesci i pada Vukovara. Malo morgen.

preduhitrila me CC ;) sretno, dvostari.