Ručkić krčkić

Svake godine u ovo doba razljuti me ista osoba. Već 30 godina, točno kao vurica, evo ti nje s nekom idejom, stvarcom, izjavom ili postupkom koja će me garant raspizditi, za koju čak i usputni vrapci koji ni ne sjednu na krovove u mojoj blizini znaju da mi je neprihvatljiva. Trideset godina ta me žena maltretira svojom dobronamjernošću.

Koja se odražava nametanjem druženja s ljudima koji su u stanju cijele večeri pričati o tome kak su se napili, pa su onda bluvali, pa su nekog cipelarili, pa su opet lokali i onda su opet bluvali i to im je bilo super! Ili o gustoći kakice njihove djece, sad unučadi, kao i o najsitnijim pojedinostima plesnih/pjevačkih/sportskih natjecanja u kojima su sudjelovala. Ili u nekakvom daru s kojim zbilja ne znam što bih počela nakon što sam ga primila uz hinjenu zahvalnost: npr. isprobavanim (!) testerima neke skupe kozmetike ili ogromnom kič reprodukcijom crteža male mice s klupkom vunice, bez okvira (!), koji bi, naravno, koštao deseterostruko kad bih ja bila dovoljno luda da nakaradu vješam na zid; u stvari, otkad mi je to poklonila, nije bila kod mene doma, da ne vidi da je nema. Ma, uostalom, mislim da me pilila čak još i tijekom mojih prvih dviju blagdanskih sezona na Iskrici i da sam o svemu ovome već pisala.

A onda sam zaključila: DOSTA! Najljubaznije sam joj objasnila da ne dijelim njene koncepcije blagdanskih veselica i da me najviše veseli kad me se pusti na miru; a poslije već možemo na kavu, bez tulumarenja, bez darova, bez obaveza koje su nam teške - moje da glumim radost, njene da daruje u stilu koji misli da mi odgovara, a nema ni pojma, ni love. Eto, to je dar koji si želim, rekla sam joj. (Preskočivši ono o pojmu i lovi, naravno.)

I tak, lani me preskočila. Aleluja! Konačno je shvatila! Jock. Evo poziva, ovog puta mailom, koji je godinama odbijala koristiti u komunikaciji sa mnom, koja telefon smatram intruzivnim komunikacijskim alatom i stoga se selektivno odazivam, ali njoj je glavni, baš telefon, fiksni, tak da uvijek nekoga dobije, tj. moju staru, koju onda pili svojom dobronamjernošću, a pride se naljuti kad ne uzvratim poziv (Zašto bih? Stara joj je tak i tak već sve rekla.) Dakle, ove sezone veli ona "Znam da mail provjeravaš, ali još ću i nazvati". Dakle, nema teorije ignorirati... I fakat je nazvala, sinoć, stara je presrela poziv i odradila posao umjesto mene. Ali meni je sad zbilja već prepun kufer!

Jerbo je u svojoj pozivnici na rođendan/Božić navela imena uzvanika: sve odreda ljudi s kojima nemam apsolutno ništa zajedničkog osim sasvim oportunističkog druženja tijekom davnog školovanja. Nisu mi niti jednom pali na pamet tijekom ove godine dana, a živo sumnjam da sam ja njima. Uostalom, komunikacija podrazumijeva dvosmjernost, zar ne? Mogli su se javiti, isto kao što sam se mogla i ja. Pa nismo. Zašto bismo? Očito nema razloga.

Ali... hm. Teško je ne osjetiti ni trunčicu zahvalnosti što te netko tako dugo, tako uporno i tako jako hoće u svojem životu. Zar ne?

NE! Dosta je bilo! Jer na osnovu te moje zahvalnosti ova je osoba već odavno prekrdašila svaku mjeru dobre volje koju sam za nju imala: više od trideset godina sam iz zahvalnosti tolerirala njezinu površnost i totalnu ravnodušnost prema meni i mojim željama, potpunu neupućenost u njih, štoviše, a to je siguran znak nepoštivanja. Ona hoće recku; osobu više koja će slaviti njeno rođenje i njen život. A ja sam trofejni primjerak. Baš zato jer se ne dam.

Da, sjećam se kako me upecala, ona i njeno društvo: jedne sumorne večeri, kad sam se vraćala s faksa osamljena i ojađena, više se ni ne sjećam zašto, i naletjela na jednu drugu iz te ekipe, koja me pozvala sebi doma na kavu. Zahvalno sam prihvatila, trebala mi je neka distrakcija. A onda je ova nazvala, a domaćica stala slavodobitno kliktati: "Nikad nećeš pogoditi tko je tu! Ne, nemaš pojma... Ma nikad! Hajde, sjedni! Sjediš? Vega. Da, VEGA!" I jebga, podlegla sam taštini; a bila sam i potrebita. Ne, ne mogu reći da mi s tim curama nikad nije bilo dobro; naprotiv, imale smo sjajnih trenutaka. Puno sam od njih naučila, a prije svega bezvrijednost predrasuda, jedne od mojih glavnih predrasuda: da od bedaka niš dobroga nemreš doživjeti, a kamoli naučiti. Možeš, itekako. Ali, onda doživiš i naučiš. Prilično brzo. I to je to. Nema više. Ničega, osim moje zahvalnosti. Trideset jebenih godina!

Trideset godina je moje druženje s njima bilo svjesna žrtva. A zvala se "prijateljstvo". Danas zaključujem: jebeš prijateljstvo zasnovano na žrtvama! Onda ću radije neprijatelja. Jer od njega za svoju žrtvu mogu bar nešto osvojiti.

Haug!

Hm,dobrog neprijatelja uopce nije lose imati, zar ne?

Ipak je bolji DOBAR prijatelj. Ali, ako takvog nema, neprijatelj je zakon :-))

I tako nikad neznas tko je pri... a tko nepri... Nekad nenadono zamjene mjesto

a viši ciljevi, ha... to ti nije palo na pamet, jel

Prijatelj nam može biti samo osoba s kojom dijelimo nešto bitno - vrijeme nije dovoljno. A najljući neprijatelji postaju oni koji su nam ponudili svoje vrijeme, a mi smo uskratili svoje: i vrijeme, i prijateljstvo. Zato jer smo vidjeli da nas hoće ne zbog onog što nam je zajedničko, nego hoće nas, cijele, kao privjesak, kao trofej ili kao sliku na zidu, koju ne shvaćaju i zapraf im se ne sviđa, ali znaju da drugi cijene.

Mr. No, koji to viši? Jerbo, u opisanom slučaju, ja se trebam sagnuti do bljuvotine. Misliš da ona misli da je uzašašće od bljuvotine do zahodske daske taj viši cilj?

Ma prijatelj nit trazi nit treba nesto, on je tu i lipo mu sta je tu i meni drago da je tu i prijateljujemo skupa eto,

Hej, mogu li ti bit prijatelj, obecavam necu te vjesat na trofejni zid :-)

Upravo tako, Jarče! Evo, sinoć sam nazvala prijateljicu da je pitam za neku tjelesnu mjeru, jer znam da treba jedan komad odjeće koji se teško nađe, a ja našla i baš joj to želim darovati. Joooooj, kak je njoj bilo neugodno! A i meni, ali glupo je da kupim u pogrešnom broju. Ja ZNAM da je taj dar među nama nepotreban, ali me veseli što joj mogu dati nešto što joj treba. I znam da je to veseli, i to bez zahvalnosti ili osjećaja obaveze.

Može, Jarče! Ma, čak i kad bi me objesio, značilo bi to da imaš čvrste temelje i potpornje ;-))

mh, zajebana si, naš... sad, odjednom, tražiš da gledam kroz njezinu prizmu na došašće...

I tako da slučajno netko nebi mene, ili ja nekog pridavio, eto mene tunelu. Upravo mi se i more ukazalo.

Tko je odjednom sad taj naš, Mr.No? OK, ti i ja imamo nekog zajedničkog i nešto zajedničko: martu i puno lijepih osjećaja za nju, od kojih ipak ne dijelimo sve, a one koje dijelimo ne podjednako i na isti način ;-)) Ergo, ti i ja bismo mogli postati prijatelji ako se ti s njom sprijateljiš. Jel ti to bliži primjer?

Jesemti, krelec, ti s' i ukazanje doživio??? Alal ti vjera!

prijeteljstvo...hm...kad se sjetim najboljih prijateljica...i cuge i dijeljenja lijepog i ružnog...i kad smo mislili da smo prijatelji za cijeli život...

Ma kakav potporanj. Stacemi to, sjest na pod ako nema drugo di, i kavu il casu vina popit, eto :-)

hehe, nisam to, baš, imao na umu... al, daćeš ti meni vremena, vjerujem, da si razmislim malo... na trbuhu ležeć..

Jarče, znaš što, kad dođe lito, eto mene do tebe, pa ti i ja na neku stijenu, malo crnog vina, malo maslinovog ulja i slanoga sira, ali ne mora ni to: sjednemo, zalegnemo, protegnemo se, i uživamo što smo živi, svatko za sebe, a osobito zajedno :-)))

Trnino, je... Mislim da je moje prijateljstvo prema ovoj ženi i cijelom tom društvu bilo od srca, iskreno i bez ikakvih žrtvi u onom dijelu života u kojem smo dijelili iskustvo učenja, novosti, odrastanja... A onda smo odrasli. I zato mi je glupo glumatati da smo još uvijek isti kao onda kad smo uistinu bili prijatelji.

Okrutno je priznati da to više nismo i da više ne možemo biti. Napisala sam joj pismo, taktično ali nedvojbeno. I napisala ovaj zapis, jer me, eto, ipak peče savjest zbog okrutnosti :-((

neke ljude u životu jednostavno prerastemo-i onda je jedino fer što bezbolnije se maknut

Moze Vega moze, volio bih to

sam bi ratovala nekaj. chill, pusti nek klizne ak je marginalno. ovak to sam tapiraš ko big bar hair američansku iz vremena davnih ;D