Ručkić krčkić

*Parafraza naslova poznatijih na engleskom: "The Importance of Being Ernest" (Oscar Wilde) i "The Nice and the Good" (Iris Murdoch)

Razlika je očigledna: dobre namjere nemaju strpljenja pričekati dobar ishod i zapravo su same sebi svrha, kao i ljubaznost, manje pretenciozna, doduše, ali podjednako lišena izvjesno dobrog ishoda. Dobrota ne mora biti niti dobronamjerna, niti ljubazna: naprotiv, često je neotesana, gruba, bolna, teška i bezobzirna.

Nije to ono "ja sam mislila, ali sam, jebiga, uprskala" ili taktična laž osobi koja pod hitno treba liječnika "Ma, bit će sve dobro". Nije to ni udjeljivanje prosjaku, uz onaj topli osjećaj zadovoljstva što si to možemo priuštiti; niti čišćenje ormara, čiji odbačeni sadržaj prosljeđujemo Crvenom križu ili Caritasu, radije nego da ga jednostavno bacimo u smeće. Niti sudjelovanje u humanitarnim akcijama za koje dobijemo povelju ili značku, u pomanjkanju ideja kako bismo inače iskazali svoju dobrotu.

Jer, ona je potrebna svaki dan, i nama i drugima, i neugledna je, neprimjetna, neprimijećena sve dok se ne akumulira do bljeska ozarenosti spoznajom da je baš to trebalo, i nama i drugima. A nije laka. I uvijek je stvar VJERE: ne nužno u božansko biće koje s odobravanjem klima sijedom glavom, nego vjere da tako treba, čak i kad je teško, čak i kad to drugi neće, čak i onda kad tvrde da ne treba tako i da to nije dobro; dobrota je stvar vjere u osobni moral. Ne uvjerenosti da znamo bolje od drugih: ne, nego strpljenja da pričekamo onaj "škljoc" koji nas ozari od glave do pete, i koji ne treba ništa više, ali ne priznaje niti išta manje od toga. I uvijek je skrojena po mjeri: okolnosti i osoba.

Svi mi možemo biti dobri, ma, svi i jesmo, bar ponekad, s tom razlikom da se nekima omakne, a drugima je dobrota životno načelo. Uffff, teško ju je definirati, puno teže nego živjeti: kad smo dobri, ZNAMO da jesmo - nitko drugi nam to ne mora reći. A kad nismo, opet znamo, i opet nam to nitko drugi ne mora reći. Ako nam nitko drugi ne mora reći kakvi smo, onda nam je dobrota životno načelo: to mukotrpno odvajanje tamnih od svijetlih zrnaca u neprestano sivoj zoni. Bez nade da će se skupiti u jasni kontrast crnog i bijelog. Ne, nego u pregalaštvu da bude što više svjetlosti u sivilu.

Nekad davno, pokušala sam biti dobra po mjeri statističkog prosjeka. I nisam uspjela: nisam TAKO dobra. Skupo sam platila cijenu tog pokušaja, a najtužnije je to što nije koštao samo mene, nego i druge, kojima je trebala baš MOJA dobrota. Ona prava, izdržljiva, dugoročna i po mojoj mjeri za NJIH skrojena. Zato jer je nisam skrojila, nanijela sam zlo.

A od toga nema uzmaka.

Ništa ne poništava zlo. Oprost ga može samo ublažiti, ne poništiti; oprost nam daje snage da se od zla maknemo i krenemo dalje, u dobro.

Svakog dana pomalo. Savjesno. Uporno. Dobronamjerno i ljubazno, ako može. Ili ne, kad ne ide tako.

Teško je riječima pokazivati dobro namjeru ili dobrotu, neki u riječima-"ma sve će bit dobro"- osječaju utjehu, a neki frazu, zavisi o nama samima, teško je i izabrati riječi koje mogu utješiti, jer niko ne zna kako ko nosi bol i patnju , razumjeti je lako,najlakše je kad se "dobrota i dobra namjera "žive", pa ljudi jednostavno osjetimo ..da li je fraza ili je iskreno.

Ma joj. Kakve to veze ima. Takozvani "dobri ljudi" su zapravo sebična gamad. Oni su egoistično odlučili da nikom ne naškode kad ne mogu pomoći i tako spavaju snom pravednika. Nikad ne pitaju zašto, nikad ne drmaju temelje, oni su dooobri. (Pljuc.)
A sve se ionako vraća, bio ti "dobar" ili "zao". Ja ih, na primjer, uživam zajebavat. Ostali misle da su na nekim drogama.
Mi ostali, nesveti i prokleti, mi se gombamo. Što je isto u redu.

(Btw, jesi li ti znala da se Wilde smatra DOSADNIM piscem? Skužila sam to kad sam zadnji put izvirila iz pećine. I još ne mogu k sebi doć.)

Biserna, utjeha se samo vrškom repića nalazi u dobru. Inače je, zapravo, čisto zlo.

Wilde je idejno dosadan, ali se potrgaš od smijeha dok ti dosađuje :-))