Ručkić krčkić

Pitam se bi li svijet bio ugodniji za život, a možda i malčice bolji, kad bi za sve ljude postojao obavezan raspored?

Ponedjeljkom, na primjer, uopće nismo svoji: to je dan u kojem nema mjesta našim osobnim željama, težnjama i mislima, nego samo rad. Cijeli dan! Sve najvažnije, najteže, najneugodnije moraš odraditi u ponedjeljak. I onda znaš da je najgore prošlo.

U utorak se vraćaš u svoju kožu i svoje misli. Moraš malo i raditi, ali biraš što. Utorkom planiraš, zamišljaš, smišljaš, nadaš se... Utorak je za pripremu odluka. Jednog davnog utorka, točnije, 3. ožujka 2009. godine, napisala sam kakav je:

mrak me zatekne usred misli
koja je možda bila spoznaja
možda je bila navika
u nami razglas pjevuši neki lalala
kod tebe je kiša, kažeš
nadam se da bubnja
tvoj glas ne ide uz radio i robne kuće
tvoj glas ih okreće poput šrafcigera
u špricer sa sodom što pršti
jako tamno duboko pod kapcima
plakanje je bezveze
i zato ga ne prakticiram
osim kad je smiješno

utorkom sve poprima metafizička značenja
takva oderotina od dana
naživo
utor bez rutine
zamisli cijeli život od utoraka
malih usječenih u živo drhtavo tkivo
vrškom oštrice još može van
a može i rez do grkljana
ili duboko pod rebra
srce ti lupeta lalala pjesmicu s radija
uprpareno
neprestano
svaki dan
a mrak pada usred misli
i nikad nije spoznaja
i nikad nemaš navika

kod tebe je kiša kažeš
voziš van iz utorka
popraćen bubnjevima

Srijeda je vrhunac. Tad možeš biti sasvim svoja ili svoj, ali i tuđi, moš biti tuđinac u vlastitom životu, smiješ tražiti zaborav od sunovraćenja u četvrtak, u pad iz sredine, smiješ se bojati, a imaš i zašto. Srijeda je dan za biranje društva i biranje smrti, ako možeš. I o njoj imam pjesmu:

Čegrtušu možeš sinkopirati samo do nesklada
koji će netko platiti glavom

Treba li za put u nevažnost ponijeti sendviče?
Raspelo mi ne stane u torbu
A mogli bi zamjeriti ako ga natovarim nekom drugom na grbaču
Svatko nosi svoje breme, kažu

Nadmudrivanje s valićima neće dobro završiti za ovu stijenu
koja ih sad krupno šamara optočena dagnjama
Oblaci vjeruju u reinkarnaciju

Nježnost se kao bolest ispružila po otomanu
Nemoj me zvati večeras
Pa ni u proljeće

U sitnim slovima na dnu ugovora nema ljubavi
Otpečatila se
Ne znam gdje zvecka
Nije kod mene

Ja ću na put na leđima čudovišta iz četvrte dimenzije
A ti kako hoćeš, po vlastitom izboru
Srijeda se još ne može sručiti u spiralu
Četvrtak ne mogu preskočiti
A i ne da mi se

Četvrtak bi volio biti običan dan: malo obaveza, malo razmišljanja, najgore je prošlo, polako se opuštamo... Zbrajamo, oduzimamo. Četvrtak je dan za popravke. Po kući, na poslu, s prijateljima, u ljubavi. Četvrtak je dan za lateralno razmišljanje. I o njemu imam pjesmu:

ČETVRTAK

uzrokuje bestežinsko stanje u mojoj sobi
kojom plutaju rastresene uspomene u oblicima predmeta
(treba li ih nabrojati? je li im svrha ikada ikada bila poznata?)
vrtim se puno puno sporije od okreta planeta
zadržava me pjesma polako curi iz radija i mog izdaha
i istiskuje me u svijet naopačke kroz prozor
koji je sad točno tamo gdje je tridesetčetvrta minuta sata
koji je sad točno tamo gdje dobro vidim živčanoga vrapca
naglavačke ispod vrta crnog od korijenja
koji je sad točno tamo gdje mi glava visi izvrnuta
bez pritiska ispod svijeta
raznježena pahuljama
spaljenoga vremena
tamo negdje gore
a misli moje drage
raspuštene
vijore
vijore

Petak je dan za frkarenje: zadnja šansa! Za štogod, za sve: sve što nismo imali treba otpisati ili nabaviti, sve što nismo voljeli treba zavoljeti ili definitivno zamrziti, ali petak je i dan za druge ljude, koji u našem životu - samo tog dana! - smiju sve što im nikada prije nismo dopustili; i mi u njihovima. Tog dana smijemo tražiti pomoć. Ili lizati rane, sami. Nemam pjesmu o tome. Preteška je.

Subota je dan za gubitke. Nenadoknadive i preboljene. Subotom smo goli u svemu što radimo, a osnovna djelatnost je nabavka namirnica za nedjelju i sve ostale (gore opisane) dane. U subotu smo takvi kakvi možemo biti, ni bolji ni gori, i to svi vide. Imam pjesmu o tome:

Možda je danas mislima prehladno na grintavim granama
U čežnje nadutih oblaka ciljam golim okom
Oštrovida od kremena zime pod noktima
I oh so sexy s golim grudima na tako sivoj ulici nosim doma crvenu papriku u nadi da je ljuta a znam nije slatka će biti
Zmije u torbi tiho sikću hibernaciju od koje im rastu krila da prhnu tako lake ako otvorim torbu od šupljega srca
Bez jeke u nogama ne volim hodati stazama bez tabana u topot tuđih srdaca
U krvavi mrak žalobnog češera pokapanog smolom tužnjikavog osmijeha
Oh so sweet & sexy raspjevana vješam nadu kvačicama pogleda o štrik iščekivanja
Velika mokra šuštava
Zaklanja vranu graktavu kradljivicu sjajnih ključeva i ostalih šlampavih predmeta što sjaju bezvrijedni u posljednjim ovogodišnjim travkama
Zelenila u mojem gradu na mojoj ulici uz žbuku koja pada s vijenaca ostarjelih zgrada u kojima više ne stanujem
Ni oni kojima sam pripadala
Oh so dreamily sexy & cute sa svojim zmijama i paprikama bez ajvara bosa se smijem škripavim granama
Vjetar će reći svoje

Nedjelja je dan kad umiremo. Svakog tjedna. Prestajemo biti. Nismo ni dobri ni loši, nego nedjelatni. Tek podvečer, smijemo se upitati:

USPUT...

Koga ćemo danas voljeti

Ne treba previše zalogaj je dosta
topiv madlenovski da prusne da osvježi
u nepcu zapretene puslice poljubaca
bivših
ah dok klize duboko je sjećanje
potrebno za ponovno za

Koga ćemo danas voljeti
uz plitku šalicu pitkoga čaja mlačno ružičastog
i opservaciju sličnosti noseva u razlikovnosti
instinktivno
drugačijeg drugoga
ja se teško upušta mmmmmmmmmmm
ne ne hvala
množine mi teško padaju

Samo gutljaj

Koga ćemo danas voljeti
užličeni medom na tanjuru
uprozireni jedan po jedan po jedan
po jedan pored uz tik do
u prozoru dana uokvireni
od do

Zna li urar što je vrijeme?




ilitiga:


pjesme by vegavega8 is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.
Based on a work at www.iskrica.com.

Što će reći, jebat ću vam sve po spisku ako ovo bez mojeg nicka osvane pod tuđim!

Ponedjeljke ostavljam za planiranje tjedna i odrađivanje zaostataka.Dobre pjesme.

A zamisli, nisu u knjizi! Iako je dobila državne potpore :-((

"Mala, velika moja,
veceras cemo za njih
voljeti..."

Izet Sarajlić

Šteta.

Ah, ta bosanska topla izravnost bez patnje... nije moja. Nažalost, medo!

Što se mojeg pisanja tiče, marto, vidiš, to je nešto što mi je izgradilo moral: izgubila sam odlične šanse zbog ega, sasvim osnovanog, zapadnjački proračunatog (što ako moja djela ispadnu novi "Harry Potter"?) i nisam ih imala snage obnavljati... Ali sam se onda morala zapitati što je BITNO: objaviti ili pisati? Izbor je očigledan.

:) A gle, objavljena su.

Iako..ne bi bilo loše da su izdvojena od mojih kajimića, Aninih kamenih glava i sličnih uradaka.

počel sam čitati, al onak pomalo uz klopu. valjda do večeri pročitam, pa onda pametni koment (moš samo zamišljati silne mi pameti)

I to je jedno od stalnih pitanja: ima li uopće smisla stavljati svoja djela u korice? Tko ih otvara? Jesu li ti biranije čitateljstvo? Ako jesu, po kojem kriteriju? Jesu li to baš oni bliski mojem "idealnom čitatelju"?

Ego keže "korice!" - bez njih te ne cijene.

Zdrav razum je neodlučan.

*kAže

Jbg.Korice=priznanje struke.

Priznanje struke nije nevažno - zaista se ne bih voljela prepustiti sudu nepismenjakovića, nemislećih okamina i šljaštećih kičomana.

Krelče, ja u međuvremenu reciklirala odojče - shvaćam te u potpunosti, solidarno i bez riječi :-))