Ručkić krčkić

Bila sam jako mala kad sam prvi put usnila san u boji. Sanjala sam doktora Kildarea, i neku zabavu pored bazena, žene u plavim haljinama s čašama crvenog koktela u ruci... Sve je bilo jako žestokih boja, lica žuta i rumena, voda neprobojno modra, masno zeleno raslinje... Jedva sam čekala ispričati Baki, zadivljena i u čudu, da li se to događa samo meni, ili i drugima?

Međutim, poslije se opet vratilo sivilo. Prošlo je jako puno vremena prije nego što sam opet ugledala boje snova, i najčešće se uopće ne bih niti sjećala što sam sanjala. Tu i tamo neka scena, neki pokret, nešto važno, ali sivo, nezapamtljivo. Zatim sam opet usnila u boji: tamnomodro nebo s debelim bijelim zvijezdama, kao nabubrelim pahuljama. Golemi kolut vrtuljka, poput onoga u Beču, sjajnožut naspram pozadine tamnomodrog neba. Polako se okreće. Ja stojim u podnožju, i gledam kolut, i te tuste zvijezde, i osjećam da je sve prekrasno, ali znam da je to rat, da tako izgleda rat, da me vreba opasnost...

Vremenom su se snovi u boji ipak ustalili. Premda ne tako žestoki, niti tako lijepi. Skoro nikada ih ne bih zapamtila. Problem je sa snovima to što se sve čini jednako važno, što je sve izdvojeno, pojedinačno, neuklopljeno u opći smisao, pa čak i kad sanjamo neku priču, nema nikakvih prepoznatljivih pravila, sve je proizvoljno. Sve je podjednako moguće, podjednako vjerojatno, sve može promijeniti mjesto, svojstvo, značenje... Nikad više nisam ponovila one snažne boje mojih snova iz djetinjstva.

Ovo sam napisala prije mnogo godina... Pod istim ovim naslovom. A danas sam se toga sjetila jer sam u napasti napisati jednu priču, istinitu i sasvim moju, ne nečiju, ne tuđu, i sasvim sivu: bez technicolora. Ali, onda pomislim, kvragu, ni ja nisam uvijek za crno-bijele filmove, osobito drame, najčešće radije pogledam neku holivudsku A produkciju s preplaćenim glumcima precijenjenog talenta i ugodne pojave...

Zašto pišem? Zato da biste me čitali? Da, donekle... Kad netko zbilja pročita, kad mi se javi i kaže, "prepoznajem takav trenutak", ili "napisala si nešto o čemu razmišljam, ali ne znam izreći"... pa, to je onda ono božansko u meni, ono jedino veće od mene same u duhovnom smislu što priznajem, ono prerastanje sebe, urastanje u svijet, tako gorko-slatko i tako potrebno, nužno, da ne odlebdim.

Ali, češće i više pišem samoj sebi: ona "ja u sredini" piše nekoj mojoj prošloj i/ili budućoj; mozga kako se našla tu gdje jest; odvaja stare uzorke i uzroke od novih, ljušti sa sebe navike i zablude. Uspješno je kad zaplačem. Čak i kad je smiješno, ja, jebiga, plačem kad sam pogodila!

A to trebam više od čitanja: vašeg mojih tekstova, ili mojeg vaših technicolorističkih... Vi pišete snove, pišete izmišljotine, pišete najbolje varijante, nemaštovito, po šabloni holivudske A produkcije, kod vas je sve "veće od stvarnosti", i neka je, neka bude ako to trebate. Kužim ja to... Onak, konzumeristički. Ali autorski ne vidim nikakvog smisla u takvom pisanju.

Zašto je pisanje u prirodnim bojama, čak i kad su pretežno sivkaste, nestalo s ovih stranica? Hm. Je li ikada uopće ovdje i bilo? Kad sam došla, uvelike sam živjela technicolor, doduše, blaži, manji, bez crvenih koktela i dr. Kildarea... Možda mi se sad samo čini da su onda tekstovi bili bliži životu; kao što nam se uglavnom uvijek čini da je prošlost bila bliža životu, jer se TAJ život od nas odmaknuo. (Eh, siguran znak starenja, štaš!)

Ipak većina nas (trenutno vas, ja za sad ne) piše ono što piše i piše onako kako piše s nekim pragmatičnim ciljem, koji nije isključivo, možda nije ni uopće, psihoterapeutski. Zato vam neću ispričati svoju sivkastu priču, osim u natuknicama:

Sinoć sam srela ženu kojoj sam predavala kad je imala 12 godina - bilo je to prije 26 godina. Prepoznala me! A ja sam, hebga, duboko vjerovala da sam u mladosti bila puno ljepša nego što sam sad... A danas sam na ulici dobila torticu od jedne susjede kojoj uopće ne znam ime: vidjela je da sam sjetna, i jednostavno ju je izvukla iz džepa. I onda sam, uistinu manje sjetna, došla doma i stala kovati jedan plan, i usred zamaha primijetila da je to jedan prastari, nezdravi obrazac, da opet kujem oblik koji mi se na kraju nikad nije svidio... I zato sam sjela i napisala ovo.

Etogac.

žena si.

Je. Imam i ginekologa i cicologa.

nedorečeno.Jbg..morat ćeš nam napisati priču:)

tako je to. neke razlike postoje koje se ne mogu stopiiti

Ne moram, marta: vi samo sigurno možete smisliti bolju ;-))

Illija, stapanje je prekrasno baš kad se osjete razlike ;-))

cicija.

Nisam. Imam povjerenja u vas :-))

riječ bolja, sama po sebi ima sexy naboj. zato je riječ dobra vrlo dobra riječ :)

Smijem ovaj put samo * :~) * ?

Sexy je dobro; a dobro još više sexy, Illija!

Rujankice, sve smiješ, kad god poželiš :-))

Ja samo kazem pisi jos, kad god to mozes i kad osjecas se "pisljivom" p.s.to od glagola pisati je ric, i nema kvacice na slovo S. Eto :-)

Jarče, kad prestanem biti pišljiva, mislim da me više neće ni biti! :-))

Enti, misa moras biti, inace stace ljudi citati? I zelim da sanjas sareno :-)

Mačka mi srušila krletku s papigama! Jesemti, evo nove priče, i to u boji!

U boji papigina perja :-)

Ajd, srećom, perje nije frcalo, ali zato jesu sjemenkice, psmtr, sad sve moram pozaugati!

Hajd ukljuci cetverokotacno puzajuce,zujajuce sisalo i opleti :-)

Jesam. Ali sam bogme i prstima skupljala. A mačji Mefisto je netragom nestao! Neka.

Mefisto,Mefisto gdje si nesto enti macku tvoju ee

Da je muško, zvala bi se Behemot, po onom macanu iz "Majstora i Margarite". Ali, nije, uostalom, ona je Majstorica ;-))