Ručkić krčkić

Ne znam kako smo stigle do toga, ali zaključak je bio da je meni ipak lakše; kao i obično.

U razgovoru s prijateljicom prema kojoj uvijek osjetim krivnju, jer joj se rijetko javim. Nije ni ona bolja, ali zaključak bude da se ja ne javljam, a valjda sam trebala, jer je to meni ipak lakše. Kao i obično.

A sad sam je se sjetila jer sam je se sjetila dan prije, kad sam na Božić završila s majkom na hitnom prijemu u bolnicu, potpuno nespremna i bez love za taksi da se vratim doma, pokupim što staroj treba i onda joj to donesem u bolnicu; a ova stanuje u blizini. I ima auto. Ali, onda sam se sjetila koliko je njoj to teško, jer jednom sam je zvala, onda kad sam uganula obje noge pa je trebalo sa mnom u bolnicu, vozikati me u kolicima na snimanje i natrag. Uh, to je bilo gadno. Toliko je patila da sam se na koncu radije oslonila na te bolne noge nego da je mučim.

I tako sam ovog puta ipak radije nazvala prijateljicu koja živi puno dalje, a također ima starog i boležljivog roditelja na brizi. Došla je bez uzdaha i brzo smo obavile što treba. A meni je ipak bilo nekak neugodno što ovoj nisam čestitala Božić pa sam jučer nazvala. I tako smo stigle do zaključka da je meni ipak lakše.

Jer mi je mati deset godina mlađa od njenog oca, jer živimo zajedno i jer je trenutno, uostalom, u bolnici. A ova ima dva domaćinstva, svaki dan mora do oca, pobrinuti se za njega, pa onda doma, pobrinuti se za sebe, pa na posao... Pitam je zašto starog ne preseli k sebi: a ne, ne bi ona to mogla! Zašto? Pa poludjela bi da ga mora cijeli dan gledati! Ne bi ona mogla stalno trpjeti tu neprestanu patnju, uzdahe, kuknjavu... Tri sata na dan njoj uvrh glave!

Jel'?

Pa da, meni je zbilja lakše. Ja to mogu. Valjda mi je zato lakše.

A mogu zato jer koliko god ja kukala, a očito nikad nisam dovoljno, niti na pravi način (da, i za to sam si sama kriva, kaže jedna moja: otkud ljudi znaju da mi je teško?), još se nikad nije dogodilo da probleme nisam morala rješavati sama. Na kraju krajeva. Čak i kad dobijem pomoć. I zato mi kukanje uglavnom ne pomaže, jer mi ne daje oduška, naprotiv, još me više baca u komu. I još me više nabrije prema ljudima koji ZNAJU kukati i zato je meni uvijek lakše.

Kak se to radi? To učinkovito kukanje? Ne cendranje, nego ono ciljano tuženje tak da ti fakat pomogne? Da si olakšaš dušu ili da netko nešto obavi za ili umjesto tebe?

Nemam pojma! Zbilja. Ova prijateljica koja mi je prekjučer pomogla ne kuka i ne traži kuknjavu da bi pomogla. Ali je jedina takva; bojim se da će joj postati preteško ako svaki put nju pozovem.

neće

ona je prijateljica

Nece, dobra je ona, dobar covik, neznam je,al znam da je, a siguran sam da bi i ti njoj pomogla.

Kako mi to poznato.
Nije ti lako, al eto možeš ti to, takvu te ljudi znaju i doživljavaju.
Mami brzi oporavak, najbolji što može , a tebi....snagu i prijateljicu,ovu spomenutu na kraju , ona je takva osoba, neće joj biti teško , kao što nije ni tebi.
( tel.mi zvoni u prazno?!)

Eh, isprike, bila sam u kadi, moram van rješavati neke praktikalije... Ali prvo mi je trebalo da se malo ovdje ispušem. Je li to upravo bilo kukanje?

ne večma je to nešt čist drugo

:-))Nije, to je opisivanje stvarnog- realnog života-tvog(svih nas ponekad) , kasnije bude nešto veselo, promjenit će se brzo!
Pozdrava puno Sretno i svako dobro i za mamu želi ti T.
gibamo van, bayyy