Ručkić krčkić

Jutros mi je blog bio ko stvoren za svađanje, ali ne imah vremena, ah! Kao prvo, stavih ja sličku nekog vjeveričkog čopora, ma krasne, naračastorepe, razmiljele se po deblu i vidiš da nešto panično traže. Učinih to poluzatvorenih očiju, sličku nađoh još jučer, ali ne iskoristih jer se morah pridružiti kolektivnoj žalopojci za oglasnikom. Zato jutros ne primijetih da je tik ispod mene jedna koju nekoć bijaše krasio nick "vjeverica" i koja - paz ovo! - baš jutros nešto stala mozgati o traganju. A još malo niže njenog zapiša, jedna kokoš (hehe, fakat pravi zoo ova Iskrica!) kuka kako muškarci mogu bit bez love, ali ne i bez manira, te da bi ona da joj udvaraju kao da lova nije nikakav čimbenik u tom procesu...

Eh! Dakle: Prvo sam vidjela kokoškin zapis, a ta se na mene gadno nafunjila neki dan jer sam joj napisala da je nedostojna ljubavi; a to sam joj napisala jer tako i mislim, a mislim tako jer je ona sama napisala, a onda čak i reprizirala svoj zapis o tome kak njoj zapraf nije bitan frajer i kakav je on, nego voli nekome prikvačiti balon svojih želja i snova, a da se taj ne buni, ne mrda i ne ispušta napuhani projektil. I zašto bi sad ONA zasluživala ljubav? Jest da ga nije jako, ali je čovjeka opteretila, a zauzvrat niš... Ona ljubi svoj balon, a ne njega. Ja to zovem egzibicionističkom emocionalnom onanijom. Što je sasvim OK, da se razmemo, ako frajer voli biti nosačem tuđih snova i svjedokom samozadovoljavanja i ako je toliko nepotrebit da mu je to dovoljni užitak. Fakat ne mora imati niš! Ni love, ni kvaliteta. Samo nek je miran.

Što me pak podsjetilo na čestu floskulu, a ta glasi, "Ne vjeruj onima koji se nisu ubračili do 50., a još manje onima koji su to učinili više puta". Ma jebga, koliko god mi nije drago priznati, ipak u tim floskulama ima istine! Jerbo, ubračivanje, i to ono s papirom, zajedničkim krovom, režijama, planom rada i obroka je obavezan dio za emocionalno stabilne osobe (sve ostalo, uključujući i bračnu vjernost, sasvim je fakultativno) i tko to nemre ili nemre izdržati, e taj definitivno nije stabilan. Uključujući i mene samu. I nije nužno za to išta skrivio! Nije zato ni ružan, ni glup, ni antipatičan: uostalom, na moje oči se dvaput (!) udala izrazito ružna mentalno retardirana osoba (prvi joj je umro, a drugi je u Marofu) - dakle, može to svatko.

Zašto baš papir? Zato jer papir ukazuje da nemamo figu v žepu i da smo se fakat odlučili; da imamo vjere da ćemo ući u onu statistiku izdržljivih parova, a ne onu neizdržljivih (pišem, naravno, o parovima koji su dovoljno zreli da pročitaju ugovore koje potpisuju, uključujući i sitna slova). To je par koji vjeruje da dovoljno dobro poznaje onog drugog da ga može izdržati i u najgorem mogućem izdanju... Ma, kaj sad ja tu trebam nabrajati? Zamislite samo da nekome dođete u goste preko ferija i stalno držite kofer kod izlaza, neraspakiran, osim najnužnijih sitnica - e, tak vam je sa svim drugim oblicima zajedništva. Nije da ga nema, ali nije baš ni da ga ima. A to je malo teže voljeti. Nije nemoguće, ali je teško.

Osobito ako vlasnik kofera očekuje da ga domaćin primi kao rod najrođeniji, otvori mu sva vrata, da kombinaciju sefa i podnosi miomirise prdeža. I da lova, naravno, nije bitna. Iako njegov boravak ovoga košta.

A to očekivanje, to je onaj kokoškin balon... I ja sam dugo tražila ruku, muževnu i čvrstu, koja bi ga primila. I ne smatram se zato ni ružnom, ni glupom, ni antipatičnom, ni krivom: jednostavno, nisam imala sreće naučiti drugačije. Moji roditelji su se razveli kad sam imala tri godine, ponovno se vjenčali kad sam imala četiri, onda se opet svake druge godine razvodili, i svaki put me pitali koga više volim i s kim želim živjeti, moj ujak je bolovao od narcisističkog poremećaja osobnosti - što će reći, bio je neodoljiv, zaveo bi me, osvojio do kosti i onda nestao, a na kraju je umro u jarku, opijen vlastitim narcisizmom, cugom i tko zna čime sve ne - djed je bio šarmantni cuger... Jebiga, ja muškima nisam vjerovala koliko je crno ispod nokta još prije osnovne škole! U kojoj sam stekla doživotnog prijatelja S., ali i taj me iznevjerio, iskravši se iz mog života podmuklo i potajice, kad se odlučio oženiti; jest da se kasnije vratio, ali jebiga! Prekasno. Doduše, shvatila sam ja da imam neki emocionalni glich, počela sam ga sanirati, udala sam se za muškarca koji ga je bio svjestan i koji mi je uistinu htio pomoći, ali, jebiga, i on me iznevjerio: umro je!

I sad ja više nemam živaca za drugačije. Fakat nemam. Razum sve zna, ali emocije se pale i gase po balonskom obrascu nepovjerenja i samodovoljnosti, i gotovo: mogu ja znati tko je za mene dobar ili loš, ali zavoljet ću lošeg; dobrog ću IZABRATI i onda se gristi, kao kad kupiš skupu stvar tjedan dana prije sniženja od 50%. Nemrem ja to. Moja najuspješnija veza bila je s jednim 3 puta ženjenim (dakle - emocionalnim invalidom) gdje su granice bile sasvim jasne, obostrano uspostavljene i duboko poštovane. I onda sam bila blesava i žalila što on nije velikodušniji domaćin... a u svojoj kući mu nisam dala ni da se popiša.

Lova nema puno veze s tim, ali neke ipak ima: ne želim nikoga na svojoj grbači. Želim ravnopravnost, pa tako i financijsku. Ne mogu ja cuclati jednu Jamnicu Sensations cijele večeri jer bi ovome moglo biti neugodno kad dođe račun; a glupo mi je da svaki put platim ja. Jer ni meni lova ne pada s neba.

Zato su balonske potrage bez financijskog imperativa uzaludne, osobito kad imaš 5 banki i puno skučenije izbore nego prije samo 5 godina: je, ti izbori opadaju onom nekom groznom progresijom, ne znam je li to aritmetička ili geometrijska. Ali ona najgroznija.

Što ne znači da ne treba tražiti ljubav; ili poštovanje; ili povjerenje. Ali, najprije ih treba naći u sebi. Ustanoviti koliko ih ima. Znati što nudiš. Jer nemreš biti bolja nego što jesi. Onoliko si koliko jesi: sve dalje je laž. A u laži su - znamo! - kratke noge. Ili kratka veza. (Još jedna istinita floskula.)

Nego, da se vratim onim vjevericama. Bivša nositeljica srodnog nicka nekoliko me puta izazivala na "intelektualnu debatu", obraćala mi se na peveteu i kontaktirala ljude za koje smatra da na mene imaju nekog utjecaja, a osim toga svaki moj blog na neki način uspijeva povezati sa svojom osobnošću. Elem, ovako stvari stoje:

- Intelektualnu debatu ne prihvaćam s nekim tko joj nije dorastao: iako ex-vjeverica definitivno nije najgluplja osoba koju poznajem, nije baš ni jako pametna, a nije ni obrazovana. Npr. ona ne zna dalje od Fromma, a mene proziva jer ga guglam, a ja ga fakat guglam kad je u nekoj diskusiji, jer sam ga pročitala s 14 godina, a nakon toga još bar desetak tisuća knjiga, od kojih mi je bar tisućinjak bio važniji, relevantniji i formativniji od Fromma. Nemrem ja u "intelektualnu debatu" s nekim tko nije mrdnuo dalje od srednjoškolske lektire. Uostalom, zašto bih pothranjivala nečiju samoobmanu? Vjeverica se predstavlja kao profesorica, a činjenica je da je završila samo (danas) obavezno obrazovanje, tj. srednju školu. Ja sam otišla puno dalje od toga i toga se ne sramim, iako nemam potrebu ikome natrljati na nos: svejedno, to je činjenica. I nije nevažna.

- Privatnu komunikaciju s ex-vjevericom ne prihvaćam jer je ne smatram komunikacijom: to je osoba koja živi u svijetu sasvim plitke, sasvim šablonske fantazije, u kojoj je ona još uvijek šiparica (a ima najmanje 45 godina, ako joj je za vjerovati da je imala 43 godine kad smo se upoznale), strašno je "štosna" i svima zanimljiva, na rubu djevičanske stidnosti, i neprestano od nekog progonjena: meni je uletjela s pričom da je progoni neki bivši (zanimljivo, baš u vrijeme kad je Bucka na blogu pisala o svojem iskustvu s takvim), elem da bi sad tvrdila da je progonim ja. Kako? Niti jednu poruku joj nisam uputila, niti ovdje, niti emajlom, niti telefonski (iako sam brojne primila); štoviše, tvrdi da joj nisam dopustila oproštaj s umirućim ocem. Kako? Pojma nisam imala niti da čovjek umire, niti da je umro; ako je na blogu bilo ikakvih aluzija na nju (a i to je upitno, s obzirom da ona SVAKI moj zapis povezuje sa sobom, osnovano ili ne), najgore što sam mogla učiniti jest da sam objavila nešto što ju je odvuklo od samrtničke postelje na Iskricu. Ako sam to učinila, alal mi vjera, a bogme i njoj!

- Na kraju, vjeverice sam voljela puno prije nego što je ona izabrala jedan od svojih brojnih nickova, a nije ga zaštitila copyrightom. Dakle, za mene su vjeverice izuzetno simpatična stvorenja. Ona nije. Nije ni antipatična: ali me baca u depru - ne volim vidjeti profućkan potencijal.

Je li ona floskula "Nikad nije kasno" također istinita?

traganje, spoznavanje, svađanje, traganje, spoznavanje , svađanje..

Nešto nedostaje.

Možda pomirbeni seks:)

Kad su Vjeva i Koko u pitanju, dovoljno je malo prckanja.

Ševa bez orgazma, marta? Jel bi ti to?

neeh.

Dakle, što ćemo?

Kajaznam..ne kužim zašto se išta mora odlučiti.

kad su inspirativni, ljude treba nagraditi pažnjom.kad nisu, ne treba.Kvit.

Vjevericu je nemoguće izbjeći.9jbg..stalno je tu negdje.A Koko ti je (činimise) kao nekakav iskrivljeni odraz u zrcalu.

Nešto vas privlači.Ja ne kužim kaj.

kao Zvezi i ja.Tako nekako.

Iskreno..mislim da Koko i Zvezi imaju više koristi.

Kokoš je moj profućkani potencijal. Ja ga više ne računam, nije mi više djelatan, ali - najiskrenije - otkad sam ga prezrela, nisam sitgla dalje nego što sam bila onda kad mi je bio osnovna vizrura: ne u pogledu uparivanja. Ali, u pogledu nekog općeg osjećaja well-beinga - neusporedivo dalje!

A Vjeverica?Hmm...slavi svoju ženstvenost.Valjda.Na pomalo neobičan način.Biće nije odradila neku od srednjoškolskih faza.Kajaznam.

Pa neka... drago mi je ako je tako. Glupo bi bilo propatiti svašta i onda to zadržati samo za sebe, zar ne?

(Idem nekaj pojesti, već mi se manta.)

Dobar tekić;)

Još samo ovo: vjerujem da je G(..)a nekad bila obećavajuća sportašica, pomalo androgina i prilično nevina. A onda se nešto dogodilo. Izabrala je krive oslonce, jebiga!

Vjeve?

Valjda.

hah..bila.To nije loše.Vjerojatno izgleda dobro.

Samo treba malo doraditi osobnost:)