Ručkić krčkić

Dočekivala sam nove godine u društvima, velikima, malima, na javnim mjestima, kod nekoga, u paru, u krevetu s tim s kim sam bila uparena, u krevetu s telkom za društvo, ali - ajd! - niti jednoj dolazak nisam prespavala, vjerojatno zato jer ni inače nikad ne zaspim prije ponoći. I da me sad na muke stavite, nemrem se sjetiti niti jednog osobito dobrog ili osobito lošeg dočeka.

Ali zato se živo sjećam priprema, za mene dvostrukih, jer mi je rođendan 1. siječnja: već krajem listopada, stara počne piliti da koje ćemo kolače; onda spremanje, a ja nisam ni najmanje uredna, tak da bi to uglavnom ispalo premještanje nereda u prostorije u koje gosti nemaju pristupa, a poslije toga cijela godina traženja gdje je što... ili jednostavno zaborav, do sljedeće. Zatim, dva-tri tjedna ranije, nabavka: Hoće li htjeti slatko ili slano? Žesticu, vino ili pivo? Koliko mineralne? Koliko će ih uopće doći? Žongliranje financijama... I onda opet nema dobitne kombinacije, ako ispečem prase, svi su prežderani i samo srču mineralnu, koje - naravno! - ponestane, ako su mi forte kolači, oni bi čipseve, a njih imam samo dvije vrećice, ako sam nabavila dobro vino umjerene cijene, eeeee, naravno da netko pije isključivo whiskey, i to neki skupi, koji nemam i ne moram imati jer nisam jebena birtija ili hotelski restoran!

A ja trčim, dvorim, ugađam i kakti "slavim". Nikad usamljenije!

Osim jednom, kad sam živjela sasvim sama u omanjem dvosobnom stančiću: ne sjećam se dočeka, možda nisam ni bila nigdje, ali sam rođendan rasporedila na dva dana: prvoga jedno malo intimnije društvo, drugoga svi ostali. A oni se, kako to već biva, totalno izmiješali! I ničega nije bilo dovoljno, ali je srećom radio neki mali špeceraj u kojem sam pokupovala sve Ledo pogačice sa sirom... Bilo nam je tako dobro da su oni iz prvog ponovno došli i drugog!

Ipak, bilo je tužno, na kraju: tada nam je moja prijateljica Z. rekla da je napipala neku kvržicu pod pazuhom. Od koje je umrla, pet godina kasnije. I mislim da mi je to bio posljednji sasvim bezbrižan, sasvim radostan rođendan.

Bilo je dobro i lani, kad ništa nisam planirala, nikoga nisam pozivala, ali kad su krenuli telefoni, rekoh: svratite; i donesite što želite piti, jer kod mene nema ničega. Ti vrapca, na koncu smo se sasvim pristojno nacrvcali! I nitko nije bio sam, iako nitko nije bio uparen.

Ja sam sama. Nemam partnera. I kad imam, ne računam na njega, ne zauvijek, ne za sve, pa čak ni za bitno. Takva sam oduvijek. Imam svoje navike, svoje zanimacije, svoje srećice i svoje srećurde: partner obično biva jedna od ovih. A one su privremene... Možda sam zato poput negativa onima koji razdoblja bez čeljadeta amurozno nastrojenog prema njima smatraju zjapećim prazninama u gustome tkivu svojeg življenja. Hm. Ma, nisam, zapravo: kad mi je u životu takvo čeljade, ako sam i ja amurozna, onda se sve zgusne, stisne i jedva diham. Ponekad od sreće.

Ove godine nemam navike: nema stare. U bolnici je do sljedeće godine. I fali mi! Fali mi to njeno hrkanje, stenjanje, tako tiho disanje da odem provjeriti jel se još uopće zbiva, njeno zanovijetanje, izvoljevanje i predivni kolači. Fali mi spoznaja da je tu negdje, iako mi nije društvo, iako sam uz nju uvijek osamljena, iako tu nema razumijevanja, ali ima te neke rodbinske, krvne, tople, pomalo ovisničke razmjene. Nadam se da će poživjeti do svojeg rođendana, 3. veljače, i tako nadživjeti sve svoje, koji su odreda poumirali oko 70., a ujak još i ranije.

A ipak, koliko god mi ona falila, ne nastojim je nadoknaditi nekim drugim: jer, fali mi ONA. Kao što svakom usamljeniku fali netko kome bismo mogli pripisati veliko početno slovo: nema te gomile, nema te veselice koja nas može zavarati.

Imamo ili nemamo. A nemati je OK. Imati još bolje.

Sljedeće godine bi mogli nekam zapaliti za doček.Grupno.

Sindikalna veselica.

Sve pripreme drugi;) Mi samo komodamo.

Ako primaju pse, mačke, papige i djecu - dogovoreno!

Hahaha!Malo ćemo se morati namučiti..

Morat ću naći nekoga da me voli i iz ljubavi ih pričuva. A mi gibamo! :-))))))

Jednom sam bila u Trakošćanu na dočeku.Jedini bed je bio kaj sam bila friško u vezi.samo se drpanja sjećam.Kroz maglu.

Partijati je najbolje kad si solo.

Solo uz ekipu, naravno.

dok se vi odlučite, kalendar će se prestati vrtjeti, nema, gotovo, vrijeme stalo

Jedino je bed ako svi mogu popiti više od tebe.Nakon jednog takvog dočeka sam se probudila u veceu zamotana u nekakav tepih.

Krelec, jel ima još onog pršuta?

Kre, kam se tebi žuri?

za koji dan se valjda čeka

a meni ih je valjda još sam par ostalo za čekati

Jel' čekamo ili idemo na after?

pršuta naja, novi tek lovi prvu buru

Imam ja.

najbolje su repeticije

Hehehe...domaćica kosu čupa..

a taman joj knjige stigle

Dosta zeke.Meni svejedno.Može i after.

ma ak niš drugo može se i pod prozor, pa dvije tri pjesmice i domeka

Fora mi je biti na blogu i znati da se svima mrsko ulogirati kad su napisali da idu nekam;)

zato je najbolje biti stalno logiran

I to kaj veliš.

Nestade Vega.

Eh, isprike! Imadoh upravo jedan štosan telefonski poziv (slijedi priča, ne upadaj u riječ):

vega valjda otišla u horizontalu

Moram otvoriti novi nick.Neprepoznatljiv.marty-marty_animal

Daklem, moja stara leži u bolnici Jordanovac (pluća, srce i ti bakrači). I ima ona frendicu-sluškinju (ufff, što stara ima talent za naći takve!), koju baš ne voli, ali nije joj mrsko da ova dođe.

I tak se ja dogovorim s tom frendicom sa zadatkom da ona danas ide u posjetu, a ja u nabavku za za ili za after, dajte se već jednom izdogovarajte!

Prije toga dignem frku jer staroj uzmanjakalo nekog lijeka, bolnica nema, opća praksa nemre prepisati dok je u bolnici, a ja bih sad trebala pljunuti cca 300 kunića, koje će mi, istinabog, vratiti kad se ona vrati, ali jebiga, ja trebam pljunuti SADA. I paz čuda, išlo je ne na bezobrazluk, nego na sućut: nazvala sam glavnu sestru i rekla da je visok datum. I lijek nabavljen!

hehe.sad se ne pojavljuj tamo i 300 kuna si u plusu;)

Dakle, ja spokojno odem po pelene XL (koje bolnica nema), 6 butelji vina, nešto Cole i moje vodice s okusom kruškice i ravno 2 vrećice čipsa, a kad se vratih, ugledah na telefonu poziv s brojem neke bolnice. Jeza me prošla!

Nazovem ja taj broj i pitam što bi? Vele oni, pojma nemaju, tko sam ja, tko zna tko me zvao preko centrale, a bolnica je Merkur, u kojoj stara nije, osim ako su je slali na neke pretrage. Da skratim, bila je to frendica sa zadatkom (što se ustanovilo zahvaljujući jako dobroj volji gospođe s centrale), koja je pobrkala bolnice i onda digla paniku kad staru nije našla ondje gdje je mislila da treba biti.

heheh.

Ne znam zašto, ali njena logika joj je govorila da ako nije u Merkuru, onda je u Dubravi. A broj mojeg mobitela nema.

Niti ja njenog.

Opa!išla i u Dubravu?:)

Dakle, upravo me nazvala neobavljene posjete.

Jebga, bar ja imam punu špajzu cuge. A ako mislite jesti prasetinu, recite, jer ima i toga, ali mi se ne peče samo za mene, jer meni već ide na nos (pekla za Božić, koji provedoh u bolnici).

Išla. I tvrdi da sam joj ja rekla Merkur. Prešutjela sam istinu: zaslužila je.

Sutra se dogovorimo jel' doček ili after.Klopa je sporedna.Ako se nekom klopa neka ponese sendvič;)Gibam sad.Cmok!

Majke su tu i kad ih nema. Židovi vele da ih je izmislio Bog. I to zato jer nije uvijek mogao biti na svim mjestima. :~)

Ma pametan narod, ti židovi... jest da su dosadni poput majki, ali neka im. Idem ja čalabrcnut nešto. Rujankice, smatraj se pozvanom za za ili after :-))

Hvala ti, Vega. Izljubit ću te virtualno, jer na Staru radim popodnevnu smjenu do Dnevnika, a onda se otimam od zvuka i svijeta. :~)