Ručkić krčkić

Frigajte se, ono što vas čopi za Božić, mene zgrabi za Novu, a s obzirom da je tulum ipak after, a ne za, odlični su vam izgledi da ćete me trpjeti u ovakvom raspoloženju i sutra... I ne, nije mi važno to što sam sutra u društvu kreativnog Japanca i TV-a, niti je li netko meni nepoznat negdje drugdje. (Samo malo brinem za Sirenče, jer znam da je njoj fakat bed kad mora ostati doma i tuliti sama, a anđa se provodi tko zna gdje...)

Nego, da se vratim naslovnoj temi: ma jesemti sve krilate, kaj god misliš da je neznamkak važno, kad bude stani-pani ispadne nevažno! Kaj smo mi ljudi zbilja tak bedasta stvorenja? Evo, ove još uvijek aktualne 2011. godine, pretumbala sam svoje prioritete uzduž i poprijeko, a tumbanje još nije gotovo.

Da ne bih tupila sa svim sitnim koračićima i međukoracima spomenutog tumbanja, najveća tumbaonica se dogodila kad sam završila u bolnici: odjednom mi nije bilo važno ni kako izgledam, ni kako zvučim, ni kolko sam pametna, ni imam li ljubavnika, a još manje love... Osjećala sam se kao komad mesa koji stručno, brzim pokretima obrađuju za to kvalificirani, a što god ostane, to sam ubuduće ja i trebam biti zahvalna što me uopće ima; što nisam završila na tranširanju kod onih koji ostatke nikad ne šalju u život. Vjerovali ili ne, bilo je to iskustvo ne samo poučno, nego i ugodno: prepustiti se. Jednostavno BITI.

A ispalo je da moje ispretumbane važnosti ni drugima, doduše, u sličnom tumbanju, uopće nisu važne: opet su me neki zavoljeli, a neki nisu mogli smisliti. (Priznajem, dlakavost nogu mi je bila važna i kad sam jedva dihala: to moram riješiti nekakvim ugovorom, ukazom ili oporukom, jer prizor mojih nedepiliranih nogu dok me pregledava 7 stažistica i 1 primarijusica zbilja je nešto najgore što sam ikada doživjela.)

I tak, zdravlje ti izvuče te neke oslonce, a treba stvoriti nove, ne baš ugodne: i onda opet tumbaš. Koliko dugo zapraf želiš živjeti ako nemreš živjeti onak kak ti paše? Dio svog vijeka posvećuješ drugima, zato odgovori glase: "Dok mi je živa majka, dok mi je živ pas, dok imam mačku, dok su tu ptičice..." Da, godinu ranije nisam kupila velikog papagaja jer bi me nadživio, a ja bih onda cijelog svog života brinula kako će mu biti nakon mene. Međutim, to su površne procjene: ne živimo za druge, iako nam je ponekad jako drago što živimo s njima. Moj odgovor bi glasio, želim živjeti onoliko dugo koliko ugoda nadmašuje patnju; iako ne mogu znati... nitko ne može znati je li patnja baš toliko zatiruća koliko se čini dok je sasvim podnošljiva.

Svejedno, iz te tumbaonice mi je ostalo nešto jako važno: ništa ne moram! Ne moram biti privlačna, ne moram biti draga, ne moram biti odgovorna, ne moram biti samostalna: kad je frka, netko uvijek uleti i sanira. Prigovora na saniranje se sjetiš tek kasnije, kad moš izabrati što ŽELIŠ biti, iako znaš da ne moraš.

Upravo sam se vratila iz posjete staroj u bolnici. Bila je i ona njena frendica koja je jučer fulala ne jednu, nego dvije bolnice, tak da se iz Dugava furala do Merkura, zatim do Dubrave i na kraju doma, neobavljenog posla. Danas smo se tome smijale, iako je jučer svima bilo ne baš drago... Bakica koja dijeli sobu s mojom starom veli "Blago vama kad imate takvu prijateljicu - moje su sve umrle". Mene je, očito, podrazumijevala. Iako ne bi trebala. Ali, život je nije naučio tome. Neka! Drago mi je.

I možemo mi sad misliti da je važnije imati rodbinu nego prijatelje, ili obratno, ili muževe, ili hobije, ili kućne ljubimce... Jamstava nema: nitko ne zna što će na koncu ispasti važno.

Ali, živi smo sve dok nešto jest. I dobro je dok jest.

Vega prosim te nemoj više ggladiti tu sovu bu očelavela**
A sad Sretna ti nova s puno sreče i zdravlja***

Zaista si pustila ženu da tabana u Dubravu nakon Merkura?

zločesta mala djevojčica.