Ne zelim pricati o smislu

Bujica rijeci, napada glasno, stol se prijeci
padam, gromoglasno,
sedamnaest, dvadesetosam, tridesetpet,
i zivot je lak, tako je lijep.
Jutrom se budim, ah zar je rano?
gdje koga ceka jutarnja kava?!
Ma jos noc ni nije, svima se spava
Razgovor pocinjem s pola puta, i puno ti rijeci
pricam sa svemirom, koji luta,
skrecem i srecem i nosim i sest,
bijes il' knjiga, stara je vijest, i koga je briga?,
ma ne, ne nas, ma ne nikako jasno,
otkad strast prodalo, hanzaplast na nosu, snjegovicu kosu
damo jedanaest sati, sto da gdje imam,
da plivam il' plima nosi nekog heh, pa da
ma sve nas bez reda ah ma nosi samocu svoju,
torba, sjena, korak drvena,
crven nos i fesic, oj, mamo, mamice kud sam to dosho,
trag je bez traga, tko je gdje prosho? Prozor, gle vraga,
otvori prozor il' cujes me tiho ma ne
ramenom dusho, to te ja pitam, drzhi to drvo,
zubima cvrsto najdrazha basno, sanjaj me strasno, gle, gle
vidime, kroz prozor ocima skrivam jako gdje plivam,
i samo tako, bez rijeci se ostaje, o kad bismo lako,
ma utjehe radi, sve se to radi, i samo te glasom tim
jadnik koji prosi bez ruku i tijela opet nas hoce ta
nasa vjecnosti cijela, dva dijela svijeta,
ma treba to nosit.
Pa nije ni sala.
 
Nastavit' je lako bez kraja i konca, bez lonca,
snjegovic, koji vice, zabava za slabice, jace od nas,
u ocima kojih trazimo spas,
korak jedan, pa natrag sedam, iskustvo je dobro, kojeshta
naucim, vjetrim, bolim i hucim do jada i kraja,
gdje nemam vise ulaznica za sebe, tko to spava, pred
vratima raja, treba li ga se buditi samo jer snijezi,
tko lezi ne bjezi, ostajem tu.
 
Grohotom klicom, bash kako kada, kad cijeli dan pada,
s kime to pricam, o sjeno malena, ljubljena,
Sto nisi darovana, sto nosimo kad se bojimo, jel' to
pravda onda da nam se vrati jadom, pa da, konstrukcije
razne lijevaju misli pjevaju oko nas gromovi kad te
spushtam i kava koju ne placas, zar smo drugo, ma
sve je to igra, sve nosim kao lazh, opet drago,
opet i uvijek, glupa tegoba, samo nek' proba nedam ti
vishe, ne padaj k'o kisha stoj tamo gore da i drugi
popenju seonda na ljestvice, polako iz zrna pogaca,
do nasih gaca preko draca i kroz zvijezde,
koja macka, crna vuna koju pijetlovi nose i
krv.
 
Zaista mogu ovako koliko hocu, utjerivat' samocu,
glumit' da znam, ne mogu sam ne pjevam lako,
lazes jako, i svatko sebi nosi perec u ruci,
hranimo ptice, netko u luci netko drugdje vice,
da, krivo i pravo, lijevo i desno, zivjeti ovdje odvec je tijesno,
kad ne mogu pobjec, ah zagrljaj taj,
cujes vapaj, sladak i njezan,
volim si tepati, molim te plati, jos tu rundu pa da
idemo. Sedam se vec blizhi, noge otezaju,
kuci i krevetu, ah mojemu raju, ususret tebi, mom zavicaju,
da padnem medju bedra, veselje je lako,
pricat isto tako. Ili mozda ne bash?
 
Promjene nema, polako je red, uzorak pratim, pad kao led,
ne moze se, o, moze kako pa da, mila uvijek tko strada
nosi grancicu cvijeta u kosi, nek malo trcimo bosi,
nocas, pa cemu ne, kad sam te vec probudio,
nek' idesh vrijeme te ceka, ah, milena, draga, lijepa, daleka
preko sedam gora nosi se ruksak kao uz pjesmu,
ma mosh' se nosit' i ti, a mosh' i mislit', sad smo opet
vriti, ha, tko sad pada prvi i tko koga spashava od smrti?
Lazes dusho, nemoj vishe, pad je ucjena, cinimo to malo
tise?!
 
Ma rukom u ruci, nemoj da brigash, i ne brizgaj vise taj plach,
drzim te toliko koliko me trebash, a i zbog sebe,
hej, gle, koga to taban zebe? Sjenice i kosove,
kad gledaju nase crvene nosove? Ma jasno, ne sanjaj,
ne gubi san, zajebi novi dan, nema ga sutra,
ne cekam te do jutra. ;)
 
Razlike ritma, deranje koza, sumom drumom, srcani infarkt,
pretklijetka, klijetka, rodjendan, jos jedan, jos godina nova,
brojimo samo, samocu, da tebe ja hocu.
Sutra? O, slatko sutra. Lazh? O slatka lazh. U tom je drazh?
Ma i ne znam bash, cudne su to ptice te lisice, tragovi,
Cetri prsta ispod zemlje, druga vrsta se krije ondje.
Mirodije, pepeo i strast, mila ovako vadish mast, psima
lutalicama nek' odu mi kosti, oprosti velim, da, tebe zelim.
 
Nastavit' lako bez konca i kraja, inspiracijo sto ne dash mi
kraja, strahu moj od smiraja, ili lazesh to i sebi, ma
skupo te placam, a tko i ne bi, maca se vise latiti necu,
latice moja, moljce mali uz svijecu tvoju ruku nosim
sa sobom sad, u snu, ni u javi, nikad ju ne vracam.
Prekobacivash se i vrtish, stojish na glavi meni je veselo, i
samo se pravim da hodam kroz selo s rukama na glavi
i bocom u djepu, s porukom tvojom, laznu sliku lijepu
crtam sarenom bojom, da trazim tebe tom pruzenom
rukom svojom.
 
Jos dokaza hoces, jos rijeci ti fali, emocije moje te pale,
pa dobro onda evo ti sad, placi i jecaj, kad ti je rad:
zivot je mlad za ovako ga trosit' susret je lazh, a ne smije biti,
opet ces otic vrit, nije ti jasno, a ja te podrzavam, ah,
glumicice draga, sebe samu nosit cu preko praga, pa znash
da je tako, cemu se skrivash, ili to na vremenu dobivash, u
potrazi za laznim idealnim trenutkom, a zasto prosli
to nisu bili? Ma daj kamon, pricaj to drugom,
sto da ti kazem. Ucjenjujesh me mila i sramota me vec,
to ti i rec mi je tuzno, a mozda nije potrebno ni nuzno... Filinzi
neki nash su obrazac pada, ne vidish to? A zasto sam i dalje tu,
ako sam tako silno mudar? Pa zasto ti, o mudra zloco
moja, mislish da sam tu? Zato sto ljubit hocu njega,
il' neku nju?! Ah, obrasci bijega kroz pokrove snijega,
Slatki moj ovisniche, tko je tu veci. Mazohisti sami svud
vrvimo sjajno, da tebe, bas tebe hocu nestvarna djevo
i bit' ce nam bajno,
 
u tom trenutku kojeg mashtash, da li lazesh sebi? Ja da.
Ta, tko te takvu veselu radosno docekivao ne bi? Eh,
mila moja, da ti se u svili hoce, odmah narucujem i to
egzoticno voce, vagona pet molim, da bas toliko, tol'ko te volim.
 
Jel' ti dosta il' hoces jos, da mozes citat do jutra,
do prekosutra? Mila moja, nezasitna crna rupo, moji
mali kapaciteti nedovoljni su da tvoji tranzistori rade makar
i jedan cijeli dan... Da zato valjda uzgajamo dugo
taj lazni san o ljepoti i snu, o morskom dnu, o smrti sto
otpust ce nam dati, lazesh nam mila i ne zelim ti reci,
od toga hocu da budemo veci. Ah, kukavice draga, zar
vidish u meni crnoga vraga? I kako ti mogu povjerenje dati,
jer golotinja moja, igra je sjena, i nikad ne znash sto funkcija je
njena - zavodjenje, ili se mozes na me oslonit', kako ces znati,
feelingom svojim, zar ne? Ah kasni su sati, dosta mi je. De,
daj, zagrli me. Pliz.
 
Da, kako ces znati da se ne otkrivam kako bi pala? Pa, isto je
i obratno, uvijek mozes reci: I nisam ti se dala, uzela sam
to sto sam htjela. Kako cu ja znati sto je tebi mila moja,
 zaista zelja? Ah, da, zelim da traje, a uvjerit' te ne mogu,
stoga sve ovo vrijeme samoce ima tog smisla, zar ti je jasno?
Cemu onda plac i tuga kako je prekasno i kako
nosi nas neka voda vec druga?
Ajme majko, prepisivat cu ovo do rano u noc, kasnoga jutra...
Ne bjezi mila, prije kraja, nastavljamo, evo vec sutra ?!
 
Kako cu ti dati povjerenje? I vjecno dokazivat, da to je u
redu da se mora, pa ok, nek bude nam i u tome fora,
i bila stvarna ili ne, mozda je to sto mi treba, a
mozda je sado-mazohisticki odnos i trganje rebra, zar ne?
Hah, tko ce ga znati, kasni su sati, igra dokaza i igra
povjerenja, zvuci mi kao uporni gubitak nakraju,
samo veselja. Al' opet da to ne trazish, mozda i ne bih ni
ja trazio toliko, kopao po sebi, vjerovao da hoces i znash,
ono sto ja ne znam o meni, i da je svakako vrijedno mi
uvijek i opet i opet moliti ocenash,
i radovat se tebi.
 
Kao kad kazesh da dolazish.