ah te debele žene, neka se samo tješe

Psovke slijepoj ženi i njezinu psu vodiču
Naizgled običan dan, predvečerje, tramvaj broj šest, uobičajena gradska gužva. Stojim u tramvaju i čekam kraj ovog već napornog putovanja. Na prednja vrata bučno ulazi starija tetkica ruku punih cekera, očito vraćajući se kući s poslijepodnevne blagdanske čašice - bio je blagdan Sveta tri kralja. Za tu dotičnu teticu istog trena oslobađa se mjesto predviđeno za osobe s invaliditetom. Ajde, ako ništa drugo, naša tetica je već poprilično stara, a svejedno, ako sjedi, barem će postojati manja mogućnost da padne na mene ili na bilo kog drugog.Ubrzo naš vozač staje još jednom i u tramvaj ulazi slijepa žena srednjih godina, što svatko lako može uočiti jer gospođu vodi pas vodič. Sjedim na jednom od prednjih sjedala u tramvaju, gospođi ponudim mjesto, koje naravno nije za invalide, ona zahvaljuje i odbija jer ionako silazi na obližnjoj stanici. Našu tetkicu s invalidskog mjesta očito u tramvaju jako ljuti pas, pa nimalo oklijevajući započinje svoj monolog. Zapravo, što oklijevajući, pa to je bio pravi pravcati javni nastup. "J... Bog mater psima, onim bedacima koji ih vode po tramvaju, p.... im materina, vozaju ih po tramvaju tako da nam smrde, seru i pišaju, budale, mater im j..., kerovi jedni smrdljivi... još su veće one budaletine koje ih vode... mater im j..., budale." Tek tad je tetkica za primjereno našla pogledati s kim je ušao pas te gospođu na čijem mjestu sjedi. Na opće zgražanje putnika samo je dalje nastavila: "Što balavanderi, pa to cucka vodi stara kravetina, mater joj njezinu j...".Tu su se našli nekakvi dječaci koji su tetkicu upozorili da pas vodi ženu jer ona ne vidi. Tetkici je to bilo pravo čudo, "pa kak se taj cucak ne zgubi kad je bedast, i sebe i nju nekud krivo ne otpelja, i što je ne vodi netko pametniji od cucka". Uz dalje zgražanje putnika u tramvaju postalo je prekasno da se bilo što popravi. Ubrzo je došla stanica na kojoj je gospođa sa psom na svoju sreću napustila tramvaj.Tako se divan blagdanski dan pretvorio u dan koji je ostavio većini putnika gorak okus u ustima. Kako se osjećala žena sa psom, doslovce ne bih voljela znati. Pa lijepa naša Hrvatska, zanima me koliko će se osobe s posebnim potrebama morati boriti u ostvarenju svojih prava kad naši dragi Hrvati nemaju dovoljno srca da pruže jednom invalidu pravo na običan, human i dostojanstven život.