Ručkić krčkić

*Odlomak iz šire cjeline

Kad je Tito umro, ja sam bila na kratkom putovanju po Njemačkoj. Pustili su me teška srca: “Starome” je već bilo jako loše, odrezali su mu nogu, i svi su se bojali najgorega... Što će biti s nama ako Tito umre? Tko će nas voditi? Hoće li nas zgrabiti Amerikanci ili Rusi?

Navijali smo za Amerikance. U svim kućama su se vodile strateške analize situacije, i svi su dolazili do zaključka da smo mi definitivno zapadna zona. Mi i Slovenci. Za druge nije baš sigurno. Onda bi došla agonija, a što ako nas podijele, kako ćemo bez jugoslavenske braće, ne smijemo to dopustiti... Sve je to uvelike podsjećalo na rasprave o razvodu i tko će uzeti djecu. Svi smo se osjećali kao obitelj kojoj prijeti nesaglediva katastrofa, kraj bezbrižnosti, kraj sretnoga života.

Kad sam čula da je umro, kolebala sam se da li se treba vratiti kući. Prijatelji Nijemci su mi nudili da ostanem, da vidim kako će se stvari razvijati, hoće li biti puča, rata, okupacije... Ali, pogledala sam oko sebe, pogledala sam ta blond njemačka lica, taj zrnasti sočni crni kruh, te vidljive grede po fasadama lijepih kuća u malenom gradiću usred šume koja je nekoć bila poprište Valpurgine noći, i uvidjela, ne mogu, tu ne mogu biti kući, moj dom je sranje, ali ga imam.

Putovala sam preko dvadeset sati. Sve radio postaje su izvještavale o dubokoj žalosti u Jugoslaviji, i političkoj nestabilnosti cijele regije. Na granici sam očekivala tenkove, naše, ruske, američke, ali ih nije bilo. Samo puno milicije. Tišina svugdje. Ni papirići se nisu micali po asfaltu. U mojoj ulici ni žive duše. Mačak Marko me dočekao glasnim mijaukom, jedini, jer su starci sjedili prikovani uz televizor, prateći pripreme za posljednji ispraćaj.

Nije mi laknulo. Mrzovoljno sam se pripremala za dane i mjesece općenarodne žalosti, za političke govorancije, za prljave igre... Pomalo sam žalila što se nije sve rasplelo uz veliki prasak, i odjedanput. Nisam bila naivna – i ja sam znala da je došao kraj jedne vizije.

Spoznaja o kraju se širila Jugoslavijom uz tračnice kojima je prolazio Plavi vlak s mrtvačkim kovčegom prekrivenim jugoslavenskom trobojnicom s petokrakom zvijezdom. Ljudi su stajali uz prugu i oplakivali smrt, kraj, i dolazak neizvjesnosti. Nitko nas nije tjerao da idemo. Ali i mi smo bili među petstotinjak tisuća uplakanih Zagrepčana na Glavnome kolodvoru.
Na televiziji smo pratili polaganje lijesa na odar u Kući cvijeća. Polaganim korakom su ga dva sata nosili kroz beogradske ulice. Bilo je 209 delegacija iz 127 zemalja. Od toga su 122 delegacije bile državne, 68 ih je bilo stranačkih, 4 su bile delegacije oslobodilačkih pokreta, 9 delegacija međunarodnih organizacija, a 6 delegacija je bilo iz raznih drugih ustanova. Titova smrt je okupila 38 šefova država, i 4 kralja. Oni su stajali tik uz obitelj, prezrenu Jovanku i dva Titova sina, a uz njih jugoslavenski i partijski vrh. Iza svih njih, narod, golema spora i pomalo strašna masa otupjela od žalosti.

Gledali smo te strane izaslanike, gordi što ih je naš Tito, eto, još jednom, čak i mrtav, uspio okupiti i primiriti. Gledali smo lica naših budućih vođa, i nisu nam se svidjeli. Gledali smo lijes, i nagađali koliki je, i kakav, ali od zastave ništa nismo vidjeli. Gledali smo kako ljudi neprestano ulaze u bijelu mramornu odaju krcatu raslinjem, i izlaze uplakani. I moji su plakali. I mene je škakljalo u grlu.

Kasnije smo čuli da su ljudi tako brzo prolazili kroz Kuću cvijeća jer je miris biljaka bio neizdržljiv. A pričalo se da je kovčeg na odru bio prazan: da je Titovo tijelo strašno smrdjelo zbog silnih lijekova kojima su ga nakljukali uoči smrti, pa su ga odlučili naknadno pokopati. Cijela procesija je ispraćala praznu drvenu kutiju s jugoslavenskom zastavom.

Život je zaista bio drugačiji poslije Tita. Za njegove vladavine, svi smo se nekako širili, ponosni što putujemo, što primamo goste, što nismo zatvoreni u dogmu iza zida; nakon njegove smrti, nekako smo se stisnuli, prestrašeni da ne izgubimo svoje, i željni tuđega. Odjednom Jugoslavija više nije bila važna, nego republika, pokrajina, kraj, grad, zemljaci, rodbina... Ne znam je li i prije bilo tako, pa su KOS i slične službe sve to nekako uspijevale preglancati parolama; ja nisam slušala parole, ali nisam osobito marila niti za porijeklo, kako svoje, tako ni drugih. Meni je bilo važno imati novaca, čitati, slušati stranu glazbu, gledati dobre filmove, družiti se s ugodnim ljudima... bez obzira na to odakle su. Uvijek me je strašno nerviralo pitanje “Odakle si?”; “Iz Zagreba,” rekla bih. “Da, ali odakle si porijeklom?” “Iz Zagreba,” opet bih odgovorila, naprosto da skratim priču, ali i stoga jer svi ti krajevi porijekla nisu bili moji i nisam im pripadala. “Da, ali odakle su tvoji roditelji?” slijedilo bi neizbježno, kao da nitko ne može naprosto biti iz Zagreba, Londona, Frankfurta, bilo kakvog velikog lonca sviju i svakoga. Kao da bez točnog rodoslovlja ne mogu ni započeti razgovor.

Pa, nakon Titove smrti napokon je postalo moguće naprosto biti Zagrepčanka. Dapače, to se cijenilo. Ali, Zagreb se odjednom razlomio na manje i više prestižne kvartove, a moj je visoko kotirao. Moja ulica se smatrala jednom od boljih, gospodskijih. I naša kuća je bila jedna od boljih. Sjećam se, moj dečko M. je bio niža klasa: njegova mati nikada nije poprimila urbani izgled i ponašanje, i bestidno je štihala po dvorištu na Trešnjevci, s pregačom i rupcem na glavi. Njegovi su uzgajali grincajg i salatu, a mi ruže i tulipane na prozorima. Buržujstvo i građanstvo ponovno su dolazili u modu.

Ja u svoje građanstvo nikada nisam sumnjala, možda stoga jer nikada nisam uživala u selu, a možda jednostavno nisam imala prilike posumnjati u svoje zagrepčanstvo. Ali, moji i M.-ovi roditelji, kao i većina stanovnika našeg grada, već su iskusili seoski glib, i sad su se htjeli što čvršće osoviti na asfaltu. Oprali su cipele, i nerado bi ih opet umazali blatom iz polugradskih dvorišta.

Pitala sam se, kako to da sam ja, unatoč ljudskom lutalačkom nagonu, završila ovdje, zabijena poput klina u vlastitu nutrinu, stisnuta tuđim životima u prostoru koji ne volim, i vremenu u koje se ne uključujem? Gledajući unatrag, sve generacije moje obitelji koje sam mogla prizvati u sjećanje, svi smo mi bili bezdomnici, lutalice, tragači za nekim, za nečim svojim... Zavidjela sam svojim precima: mamini roditelji su imali pola Evrope za potragu; moji roditelji Jugoslaviju; ja sam ostala ovdje, sabijena u izbodovan stambeni prostor. Međutim, slično se dogodilo i mojim starcima. Nakon frenetične ekspanzije sedamdesetih, polovne “simce”, pa novog “stojadina”, bosanske selendre koju smo financirali gradskim novcima, krčke vikendice, Trsta, moje Engleske, Njemačke, Italije, Mađarske, Francuske, nakon skitnji po slovenskim krčmama svake nedjelje, ili kupanja u toplicama, nakon druženja s ovim parom, pa onda s nekim drugim, nakon roštiljanja, i hvalisanja novim zastorima, novim pločicama, novim kućanskim pomagalima, nakon desetak godina zamaha, nadmetanja, stjecanja, odjednom se naš plemenski prostor smanjio na Zagreb, pa na kvart, pa na ulicu, a moj sada, eto, doseže do prozora, i više ni makac. Osjećala sam se kao jezgra luka, stisnuta jetkim i suznim listićima koji panično prianjaju jedan uz drugoga, jer je tanka smeđa opna otpala, i sad se zna – nož, lonac, vrelina, zaprška.

Politika mi je uvijek bila strašno dosadna, ali nisam se mogla oteti dojmu da je imala izravne veze sa životom koji sam živjela. Nerado sam razmišljala o tome, jer sam znala da, ako je ta pretpostavka točna, baš ništa ne mogu učiniti, da sam potpuno u vlasti siline povijesti, proizvoljnih čestica koje se stihijski ulančavaju u neki niz koji će tek mnogo kasniji naraštaji objasniti u njegovoj kauzalnosti... Kad bih svoju pronicljivost koristila za dublji pogled, za pogled u povijest budućnosti, gotovo ništa ne bih vidjela; ponekad bih razabrala sebe, malenu spodobicu usred mutnog kovitlaca, zgrčenu na usamljenom kamenu iz kojeg se širi slaba toplina upijena tijekom nesagledivog Vremena.

lijepo napisano. možda i tvoj najbolji tekst do sada, mada nisam mnoge ni čitala.

Bravo vega...iz koje sire cjeline je ovo odlomak, jer me i cjelina interesira?

Nice :)
U vrijeme smrti bila sam s tatom na poslu. Bila je večer i ona posmrtna na radiju. Išli smo u dom JNA pitati što se dogodilo. Nisu htjeli reći, samo su staviili zastavu na pola koplja. Sječam se kako sam se trudila pustiti suzu ali nije išlo. :)

:~) Moj prilog tvojem tekstu - Z. Špišić: "Moja mala iz ulice Savske". :~))))))))))

...a ja sam stvarno, istinski plakala...a i muzika je bila tuzna, jbg, ni me sram...ja uvijek placem na sprovodima...nekako sam meke duse

...a i Posmrtni mars mi je super pjesma, tu i tamo si je zapjevam, bez obzira na prigodu, ali ak pocnem u jutro, cijeli dan je pjevusim, cool

bila sam dijete tada, i upisala sam se u knjigu žalosti

zabranjeno pušenje

Ljudi su isli u kolonama
nikom nije smet'o vjetar sto je dun'o
te majske nedelje je dosao Osijek
al' opet je Kosevo bilo puno

Bio sam tad jos sasma mali
i nisam znao zasto neki placu
rekoh sebi, provucu se dzaba
sjesti negdje i navijat cu

Prodjoh pokraj jednog redara
on samo svoju cigaru pali
kaze, prodji sad i ne boj se nista
danas te niko nece dirati, mali

Sjedoh negdje u guzvu, u raju
i cuh samo brujanje mase
danas nam odlazi Asim Ferhatovic
danas nam odlazi nas Hase

Nedelja kad je otisao Hase
nedelja kad je otisao Hase
i BBC na mome radiju
"Oslobodjenje" u mojim rukama

I dok je utakmica ova trajala
stariji ljudi su uzimali rijec
sine, Hase je tuk'o
Engleze, Svabe i Ruse
i ovo sad mu je posljednji mec

Bjese rezultat jedan-jedan
kad sudija odsvira kraj
spustise se zastave stadiona Kosevo
stade jedna nedelja da se nastavi maj

Nedelja kad je otisao Hase
okrenu se Hase poslednji put
nedelja kad je otisao Hase
uzdignutih pesnica i ozarena lica
nedelja kad je otisao Hase
kao da veli, mene vise nema
al' imate jos mnogo vaznih utakmica

Izlazili smo svi iz stadiona cutke
culo se samo brujanje mase
poneki usklik i poneka zastava
svi u napad, jedan je Hase
svi u napad, svi u napad

Burrrrpp! Eh, hvala na čitanju, prije svega :-))

Brže čitate nego većina.

šta se kuva

Juicy, to ti je iz onog mojeg zlosretnog romana koji je 4 puta bio pred objavljivanjem, pa nikak - izdavači jednostavno ne vjeruju da bi dovoljno Rvata imalo volje čitat nekaj ovakvog (uz ljubavne i krimi zapletiće) punih 500 stranica.

Već se bacilo u smeće, andjo (stara kuhala) - smazala sam ostatke od rođendana, hvala k-cu na sirevima!

Što se tiče faktografije vs. fikcije, zbilja sam bila u Njemačkoj kad je Tito umro, ali nisam išla na ispraćaj i nisam plakala.

Uostalom, tekst je manje o Titu, a više o kraju jedne vizije u kojoj je postojalo zajedništvo.

očito vrhunski kuva ko i ja
kod mene šaponja nebi ni blizu kante
vraga ne bi čitali
svi su još u tom vrimenu
čim spomeneš jugu, odma sabor živne, isti tren fajt

Jugonostalgija je normalan osjećaj za moju generaciju: ne znači to da mi želimo natrag, nego da smo tada imali neko viđenje svijeta koje je jedinstveno, zaista jedinstveno baš za nas, za ovaj prostor, za tih nekoliko naraštaja, i koje je baš zato nenadoknadivo, nenadomjestivo.

A nadomjestiti se mora.

I zato ja kažem DA za EU. Jer mi je dosta biti stisnuta:

- primitivizmom ("radije meni i dva kvadrata, ali MOJA..nego svi kvadrati ovog svijeta za uživanje, ako mi netko gazduje kako ću u tim kvadratima spavati i hodati." -c/p pognioci)

Obrazloženje: nema više MOJE, osim ako se ne mjeri trilijunima u konvertibilnim valutama; a ni onda nije vječno "moje". Propala su i naprednija carstva od zapadnjačkog kapitalizma.

- uskogrudnošću duha i znanja ("Laž je što se priča o zapošljavanju. Zapošljavat će se ljudi naravno u EU isti oni koji su se zapošljavali i do sada: visokoškolovani i koji su potrebni EU." C/p pognioci)

Obrazloženje: Žena koja se diči poznavanjem ekonomije vjerojatno je čula za SWOT analizu, u kojoj neka prijetnja istovremeno predstavlja priliku. Dakle, zašto priključivanje društvu koje cijeni obrazovanost i znanje Hrvati ne bi shvatili kao poticaj i priliku da ih steknu?

Ili je bolje reći "ne" i ostati zatvoren u svoj tor s blejećim ovcama?

Ili je još bolje obrazovati svoje najpametnije o vlastitom trošku i onda ih za badave prepustiti onima koji njihovo znanje i pamet cijene?

e sad, meni fali jedino ono kad nele kaže crko maršal
ja ću glasati protiv
jer su mi ti nadomjesci namješteni
protetika
a i zbog onih koji se ne sjećaju sletova mladosti, nego referenduma1991. kad su se Hrvati pomirili, pa makar i nakratko

- kompleksašenjem ("Zaduživat ćemo se da bi plaćali EU članarinu, da bi plaćali kazne zbog nedovoljno brzog rasta PBP-a kako je predviđeno u uniji..i vrlo brzo ćemo postati Italija..i Slovenija u krajnjoj liniji." c/p pognioci)

Obrazloženje: cijenjena blogerica očito smatra Rvate toliko glupima da ni nakon 66 godina zaduživanja ne mogu shvatiti da zaduživanje nije rješenje, tj. nesposobnima za financijsku discipliniranost koju EU zahtijeva, a najkritičnijima i nameće. Ja bih voljela ustanoviti je li u krivu. Ako nije, tak-i-tak mi se piše isto kao i sada.

Andjo, idealizam je stanje duha uglavnom neovisno o financijskim prilikama. Ja sam za sređivanje financija, a ne idealizama. A 1991. sam također bila za sređivanje financija, a ne šovinističkih atavizama.

91. nije bilo šovinizma
91. su i livi i desni bili za rh-a
a onda su šeks i slična ekipica sve zajebali
odo ća, vidimo se

1991. su i oni s jednom nogom u grobu totalno podjetinjili i ushićeno vjerovali "tateku" Franceku jer je on njima "dao Hrvatsku". Kreteni! Sad su oni pokojni, oni isti koji su sa mnom 45 minuta stajali u redu za cigarete po staroj cijeni i onda kupili JEDNU kutiju u toj Hrvatskoj koju je netko njima "dao" (ja sam bar čekala za 2 šteke).

Ne treba meni nitko ništa dati, ni EU, ni rvacki političari: samo neka me puste da steknem.

I to RADOM. Ne mućkanjem.

amen! i ja bi to ...

Vidim rezultate ankete na Iskrici: 60% Iskričara nije za EU. 60% genijalaca koji ovdje pišu genijale poruke u stilu "dali smo za seks", linkaju kičaste pjesmice i razgovaraju se njihovim naslovima i/ili stihovima smatra da nema što dobiti od Evrope i strahuje da će im ona nešto oduzeti! Ti isti idioti koje nazivam The Blorg, asimilirani tom istom zapadnjačkom najreakcionarnijom, najprimitivnijom propagandom koja pojedinca zatvara u san o "romantičnoj ljubavi" kao vrhunskom samoostvarenju za koje je vrijedno "izgubiti sve", počevši od vlastitog mozga nadalje, sad prijeti zatvoriti mene i meni slične u geto svojeg kiča, nesposobnosti, pesimizma i očaja.

Očajna sam!

Kvragu Vega, opet se slažem sa napisanim i sviđa mi se, i opet će - zbog tog što se slažem- drugi(nije Pogni jedina) odlučivati o mom životu tko će mi bit prijatelj/ica, pišu jedno, misle drugo, kontradiktornost dovoljno argumentirano dokazuje kredibilitet i rezultat iskričinog)!!) DA ili NE.

........a onda je počeo domovinski rat......možda tako ide nastavak?

odličan tekst

kaže EU da zahvaljujući njoj nije bilo rata u Europi zadnjih 60 godina, cca 200000 mrtvih na prostoru nekadašnje Jugoslavije kažu kako je to laž iako su poginuli u neproglašenom ratu. Zato sam protiv EU, a rata na ovim prostorima nije bilo zahvaljujući Titu, kada smo njega sahranili budućnost nam je krenula ka prošlosti.

Biserna, zbog tog mentaliteta "ajmo zajebati onog tko nam je blizu radije nego upoznati nekog (bilo kog, bliskog ili dalekog)" Hrvatska i jest sasušena kifla zagrižljivih starih babetina (u onom najširem, karakternom, smislu neovisnom o spolu).

Sleeping, onda ide rat. Je li bio domovinski ili ekspanzionistički objasnit će tek oni koje to zapraf i ne bude zanimalo.

Stari moj, ti si zbilja naivan! Tita su prihvaćali jer je lizao guzice odgovarajućim moćnicima, a imao dovoljno autoriteta da izbjegne plemenske bitke u vlastitom rezervatu. Zato je taj rezervat bio lijepo njegovan. Osim toga, poslije 2. svjetskog rata i marksizam je još uvijek bio filozofija s prilično autoriteta, a ideologija samoupravnog socijalizma mnogo prihvatljivija od istočnijeg staljinizma. (Sjećaš se hladnog rata? Ne?)

U međuvremenu su se moćnici malo zarotirali, odnosi snaga premjestili, a naša kifla postala beznačajna. I ode rezervat! Otišao bi sve da je Tito poživio još 88 godina. I pride bio priseban.