Ručkić krčkić

Što će reći, nemreš ne sudjelovati; nemreš odrediti hoće li se nekome prohtjeti ući u tvoj teritorij, prijeći preko njega, pregaziti ga, ili stati i ostati. A narodi iz krajeva koje danas nazivamo Hrvatskom tu su lekciju već odavno imali prilike naučiti.

Jer su bili dijelom ili susjedi mnogih carstava i mnogo puta se pitali isto što i mi danas: pružiti otpor ili se priključiti? Od Bizanta, Grka, Rimljana, Venecijanaca, Turaka, Austrijanaca, Mađara, sve do Nijemaca, svi su bili jači od nas, veći od nas, odlučniji od nas, a bogme i civilizacijski napredniji. Ipak, sva su ta carstva propala.

To im je u naravi. Propast će i ovo, zapadno kapitalističko carstvo. Rekla bih da živimo u dobu njegove dekadencije, a trenutna alternativa mu je fundamentalizam: vjerski i ideologijski. Izgleda da im je i to u naravi: taj ekstremizam koji ih dokrajči, a usput uništi i dobar dio hvalevrijednih tekovina, od ekonomskog blagostanja do umjetničkih artefakata i - najvažnije! - načina i kvalitete života običnog, zapravo apolitičnog pojedinca.

U hrvatskoj povijesti, jedini svijetli primjer mudrog odnosa s jačima od sebe do dana današnjeg je Dubrovačka Republika, koja je sklopila sporazume sa svima, trgovala sa svima, ratovala sa svima, a rijetko protiv nekoga. I zato je potrajala dobrih 6 stoljeća (od 1205. do 1808.), uživajući prosperitet praktički neviđen u ovim krajevima. Dubrovčani - ti prefrigani trgovci koji se nisu busali u prsa svojim lokalnim identitetom, a baš su ga stoga imali prilike steći i razviti do ponosa - i danas gordo kažu da su "iz Groda", kao da je jedan jedini na svijetu. Neka! Zaslužili su.

Mislim da je u svim prijelomnim povijesnim trenucima, kad se izbor ukazivao kao biranje između dva zla, presudno bilo koliko nam je ono manje poznato zlo idejno i civilizacijski blisko i prihvatljivo: shvatljivo je da hrvatski zapad nije mogao prihvatiti civilizaciju toliko različitu od lokalnog svjetonazora i svih njegovih vrednota kao što je bila turska, unatoč njenom razvijenom pravnom, političkom i ekonomskom sustavu: presudio je vjerski fundamentalizam. (Onak, odokativni i laički, kažem ja, ne pozivajući se na upućenije.) I tak smo onda ratovali... I platili to životima i groznim življenjem svojeg stanovništva, utvrdnom arhitekturom, općim siromaštvom i svakovrsnom ovisnošću o jačim susjedima.

Koji su za nas marili onoliko koliko smo ih se ticali. Nimalo čudno, zar ne? Na primjer, danas propadaju cijeli kontinenti, Afriku proždiru siromaštvo, ratovi i boleštine, Južna Amerika je jedan golemi gangland, dobar dio Azije živi u slumovima i ropski opslužuje zapadnjačke korporacije... Koliko marimo za njih? Ha? Koliko smo se uzrujali zbog mesarenja ljudi u Ruandi? Koliko razmišljamo o Darfuru? Jesmo li mozgali o leševima bez glave, šaka i stopala obješenima na gradskim mostovima u nekoj latinskoameričkoj banana-državi? Ma, koliko uopće znamo o tome što se danas zbiva na Kosovu?

Uvrijeđeni smo što nije nastala konsternacija kad se slično zbivalo ovdje. Nije. Konsternacija nije, iako je bilo intervencija. Što će reći, susjedi su se uzrujali onoliko koliko su smatrali da bi se naše nevolje trebale i njih ticati: malo. Uostalom, ako se neki susjedi stalno svađaju, dođe trenutak kad to jednostavno prihvatimo i više ništa ne poduzimamo, osim ako nam dođu pred vrata i postanu prijetnja NAŠEM miru.

Ali, kad od nekoga imamo izravne koristi, a ta korist ovisi o dobrosusjedskim odnosima, eeeeeeeee, onda je situacija bitno drugačija: onda zovemo policiju čak i kad nema buke, dovoljno je da se neko sumnjivo lice smuca hodnicima.

Kad sve skupa zbrojim i oduzmem, danas se izjašnjavamo za ili protiv udruživanja sa svijetom koji umire bez obzira na naše izjašnjavanje. Taj svijet nam je po mnogočemu blizak, poželjan štoviše... Shvatljiv. Dio našeg identiteta.

Nasuprot kojem stoji onaj drugi, fundamentalistički dio identiteta: onaj lokalni, skučeni, endemički. Onaj iz šljivovice, krvavica i kapelice pored puta. I taj će propasti, prije ili kasnije.

Pitanje je samo kako ćemo mi, pojedinci, najsretniji kad smo apolitični, proživjeti dane do njihove propasti.

Koliko ćemo prilika imati za traženje svojeg identiteta? Jer, identitet je potraga, fluidno stanje između ostvarnosti i ideala.

Nemoguće je biti apolitičan.

Jedino je bed kaj smo svi samouki:)

dobar..odličan post!