Ručkić krčkić

*Eh, u prethodnim nastavcima sam pobrkala najstariju i najmlađu... Dakle, sad je najmlađa na redu, kak je i red.)

A najmlađa je mislila "Ne treba mi ništa osim ovoga što imam: dobrih roditelja, mira i svaki dan puno veselja. Hm. Ipak, malo uzbuđenja ne bi škodilo!" I tako je mlada kraljevna obavijestila oca i majku da ne želi niti jednog od prosaca s dvora, nego da će putovati svojom trećinom da vidi što je njenom budućem kraljevstvu potrebno. Odlučila se prerušiti u običnu djevojku i upoznati svoj svijet bez vladarskih prednosti i zaštita. Majka se usprotivila, ali Kralj je odobrio: dao joj je dvije vrećice zlatnika, darovao joj najbržeg konja iz svojih konjušnica i najoštrijeg psa čuvara iz psetarnica, a kriomice je za njom poslao i najlukavijeg lovca, čuvenog jer je golim rukama ubio medvjeda, zatim dva vuka, a na kraju i najlukaviju lisicu, koja je mjesecima vršljala po kraljevskom kokošinjcu.

Kraljevna se veselo otputila kroz svoju sretnu i mirnu zemlju, svugdje lijepo dočekivana i sigurna, pomalo razočarana što nikako da naleti na nekog prosjaka. Uz svaku lokvu bi zastala i poljubila bar jednu žabicu, ali ništa. Žaba bi zakreketala i brzo izmigoljila. Jednom je uhvatila veliku, ružnu i smrdljivu i svu je iscjelivala, već pomalo očajna. Žaba se jako naljutila, a Kraljevna je usnila san kao nikad do tada:

Žaba je rasla, rasla i narasla toliko da joj je koža popucala, a iz kože je izbio neopisiv vonj, a zatim se sljuštila poput sluzi i skvasila tlo toliko da se pretvorilo u topli mulj, u kojem je ležala Kraljevna. Ne ona koja je sanjala, nego ona druga, ona iz sna, ona koja je bila u žabi zarobljena. Kraljevna koja sanja razgledavala je Kraljevnu iz žabe, nagu kao da se upravo rodila, još uvijek pomalo sluzavu i nevještu govoru. Zapitala se, što će sada biti s njom, koja je zapravo Kraljevna? Kraljevna iz žabe ju je žmirkavo gledala, a onda se nasmiješila, skliznula u jezero i snažno zaplivala, tako daleko da je Kraljevna koja sanja više nije dobro vidjela. I više je uopće nije vidjela.

Kad se probudila, nad sobom je nadvijenog ugledala lovca, ali nije znala da je to njihov lovac, jer se prerušio u prosjaka. Zahvalno ga je zagrlila i od srca izljubila. Lovac se trgnuo, odgurnuo je od sebe i prijekorno rekao: "Tako se ne ponaša jedna dama!" Kraljevna se postidjela, ali srce joj je poskočilo - možda je to On? Smjerno mu se ispričala, objasnivši da je zbunjena zbog čudnog sna koji je usnila. Izvadila je vrećicu sa zlatnicima i pružila mu dva.

"Ne", odbio je lovac prerušen u prosjaka. "Pravoj dami nije potrebno plaćati za pomoć: bit će mi čast da vam budem pratilac i zaštitnik na vašim putovanjima."

Čudan neki prosjak, pomislila je Kraljevna, ali kako se sa žabama nije baš usrećila, odlučila je prihvatiti prosjakovu ponudu. Dopustila mu je da uzjaše njenog konja, ispred nje, zadovoljna širinom njegovih leđa i mirisom kose, koja mu se spuštala do njihove polovice, točno ispred njenog nosa. Oštar pas je oštro trčkarao za njima. Krenuli su u smjeru o kojem Kraljevna uopće nije razmišljala.

Lovac ju je vodio pored sela, duž rijeke, kroz mračne šume do iznenadnih proplanaka. Kad se smrkla noć, naložio je psu da je čuva, njoj da ne mrda, a on bi nestao između stabala i onda se vratio s tri mrtva zeca, ili srnom, koje bi pred njom odrao i rasjekao na komade, a zatim ih polako pekao na vatri koju bi zapalio kresivom iz svojeg tobolca, u kojem je imao i vrećicu soli i vrećicu trava od kojih se nikad nije odvajao. Kraljevna se isprva gnušala, ali sva njegova jela su bila izvrsna, a miris svježe krvi moćan i opojan. Zaspala bi s glavom u njegovom krilu, a budila se ušuškana u suho lišće i mahovinu.

Silno ga je željela poljubiti.

Ali se bojala. Što ako ni on nije On? Što ako ne bude čarolije? A što ako bude? Što će onda? Vratiti se na Dvor, živjeti kao i prije, samo s njim? Hoće li on to htjeti, hoće li moći, naviknut na šumu?

Upitala ga je "Kakav si ti to prosjak koji ne prosi?"
"Prosim kad moram, ali sad imam sve što trebam", odgovorio je.
"Zašto uvijek putujemo kroz šumu?"
"Jer su šumske zvijeri manje opasne od ljudskih", odgovorio je.
"Zašto su ljudi opasniji od zvijeri?"
"Jer nikad nisu onakvi kakvi se čine", odgovorio je.

I tako je Kraljevna upoznala sve šume svoje trećine i kušala sve životinje koje u njoj žive, neke pečene, a neke poljupcima, kad bi joj prosjak-lovac rekao da su pitome. Plivala je sa svojim ribama i pjevala u krošnjama sa svojim pticama. Kad je stigla zima, prosjak-lovac je za nju ubio šumskog lava i izradio joj ogrtač, a od vjeveričjih repova prosirku na kojoj je spavala u mračnim spiljama.

Jednog je dana lovac otišao u sumrak, a nije se vratio do mraka; ni kad se visoko uzdigla mjesečina; ni kad ju je sustiglo slabo sunce; ni kad je sunce zagrijalo. Kraljevna je protrnula: shvatila je da ga treba. Da je bez njega izgubljena.

Kad se vratio, krvav, vukući velikog medvjeda, pohitala je do njega, bacila mu se u zagrljaj i besramno ga izljubila. "Ti si taj!" kliknula je. "Ti si moj kraljević! Ja nisam obična djevojka, ja sam kraljevna, zaista jesam, evo, mogu ti pokazati službenu ovjeru... Oženi me i bit ćeš kralj u mojoj trećini!"

"Znam", klimnuo je lovac. "Ali ja sam već podanik vašem ocu, Kralju. Koliko god žudio za vama, dušom i tijelom, moja je zadaća paziti na vašu sigurnost. Sve drugo bi bila izdaja Kralja, kažnjiva smrću."

Ljudi nikad nisu onakvi kakvi se čine, sjetila se. Nije ni on. A nije ni ona.

Ali te su noći vodili ljubav. Onakvi kakvi jesu: on krvav, ona uplakana. On grubim rukama kojima je zvijerima gulio kožu nježno prelazeći preko njene, kao dašak, ona sva sluzava, omamljena, naga kao da se upravo rodila, baš kao Kraljevna iz žabe u onome snu. Poslije zadnjeg cjelova, izmigoljila je iz njegovog zagrljaja poput svih onih žabica koje je ljubila prije nego što ga je upoznala i iskrala se iz pećine. Uzjahala je svojeg konja, zviznula psu i krenula prema najrjeđim krošnjama.

Među ljude. Među kojima je bilo puno zvijeri i mnoštvo pitomih koje je ljubila, a svatko bi bio drugačiji nego što je isprva mislila. Znala je da je lovac prati. Nije marila ponaša li se kao prava dama, štoviše, Kraljevna. Naučila je što ljudima treba, shvatila je da im ona to ne može dati. Jer svakome treba nešto drugo. I prilika da se uvjeri je li to zaista ono što je potrebno.

Nikad se nije udala. I nije joj pala kruna s glave: kad je Kralj, njen otac, umro, postala je Kraljica i vladala svim trećinama. Najstarija sestra se udala za bogatog Arapina i s njim otišla, srednja za putujućeg pjesnika s kojim je onda putovala. Njihovoj djeci je darovala svakome vreću zlatnika, konja i psa.

A svake zime jednu je noć odlazila u šumu, u mrak i miris krvi, u zagrljaj svojem lovcu, kojeg je oslobodila podaništva.

:)
Čiča miča..gotova je priča

A je... Puno priče za malo seksa ;-))

Lijepo.
Jako lijepo.
Ovih dana volim biti na iskrici.

je.. ima puno dobrih postova na blogu :)

Eh, a sad si idem pogledati dr. Housea :-))

genijalno
ne znam što bih drugo rekla

ovo treba u lektiru, a ne pizdarije s trnoružicama i snjeguljicama
pa im onda čudno što dica to ne doživljavaju
pa nisu debili