ah te debele žene, neka se samo tješe

Godinama su živjeli u istoj ulici, družili se s istim ljudima, pili kavu u istim kafićima... Nekoliko puta bili su na pragu ljubavne veze. Simpatije i naklonost postojale su, trebao je tek nečiji prvi korak pa da završe zajedno. To se, na nesreću, nikada nije dogodilo. Danas ona živi u drugom gradu. Rastavljena je, s dvoje male djece i bez ijedne kune alimentacije. Morala se vratiti u svoj rodni grad na more kako bi joj roditelji pomogli oko djece. Svaki put kada dođe u Zagreb svrati u stari kvart i pita za njega. On, u ranim četrdesetima, još je uvijek sam. Zahtjevan posao, česta putovanja, noćne smjene... sve je to dobar izgovor za bezbroj brzopoteznih veza. On nju obvezno izbjegava. Kada se nađemo svi zajedno, on ima prečeg posla. Izgleda da se boji samog sebe. Nije ovo jedna u nizu razočaravajućih ljubavnih priča, čak ni ona o nerealiziranim strastima. Ovo je priča o svima nama, jer teško je zamisliti da bilo tko od nas nema jednu takvu ljubavnu šansu od koje nikada nije bilo ništa. A s takvim šansama nikada se ne zna. Mogu one postati i opsesija  to su svi oni ljudi kojima su drugi uvijek krivi za njihovu ljubavnu nesreću. Ponekad su nevažnosti  za one kojima je najvažnije da su uvijek ljubavni pobjednici i ni sami sebi nisu u stanju priznati da ponekad to baš i nije tako. Za sve ostale  prosječne ljubavne smrtnike  takve su šanse samo životna realnost. Nekada ih se sjetimo sa sjetom, nekada ne možemo vjerovati što nam je bilo, a ponekad se i smijemo sami sebi. Ne znam kako na svoj promašeni ljubavni vlak gledaju junaci s početka ove priče, ali znam da se još uvijek nadaju čudu. A svatko tko ih promatra sa strane mogao bi im objasniti da njihov mogući trenutak postoji samo u prošlosti. I zato je opasno žaliti za zauvijek izgubljenim šansama!