Ručkić krčkić

Je. To bi bila naša Iskrica: uplatiš malo da ne bi morala puno više, kad zatreba, ako zatreba... Čak i kad moraš participirati, nije to neka cijena, može se.

Iskrica te otupi na bol, na strah, na bijes: jer ovdje te manje ili nimalo diraju, ti razočaravajući postupci ljudi koji bi ti možda mogli biti dragi, ali eto, i ne moraju; iako te mogu i ugodno iznenaditi. Znala je meni Iskrica donijeti i puno veselja; prave podrške. Ili jednostavno odvući misli od neke muke.

I ja sam jedna od "škilja", povremeno: čitam, a ne sudjelujem. Ne komentarima. Ali u glavi vrtim tuđe preokupacije, nagađam što je zapravo posrijedi, otkud zluradost, zašto frenetičnost, čemu prenemaganje, tko obmanjuje sebe, tko druge, to i sebe i druge, koga muči kronična, a koga akutna bol, tko je u biti vječno dijete, vječno gladno pažnje i pozornosti. I gane me to; raznježi. Ili razljuti.

Jer mi je bijes najlakši osjećaj. Kad se netko jako boji, netko drugi mora biti hrabar. U mojoj obitelji sam to ja. I ljutim se zbog toga, jer i ja se bojim, i moje bi se lice opustilo iz te stvrdnute odlučnosti da dobar ishod negdje mora biti i da ću ga ja pronaći. A najradije bih se izvalila i prepustila potragu drugima, bilo kome, prespavala do tog dobrog ishoda i onda još ceketala ako nije najbolji.

A onda mi pozornost odvuče "Afera drle" i neslavni nestanak njegovih drljotina (Moš misliti blogovskog gubitka! Uostalom, i martina nekadašnja nicci, također premijumka, svojedobno je dobila zabranu bloganja zbog neke bezvezne prijave; zato sad i jest marta.), ili nečije naprezanje da dosegne vlastitu virtualnu projekciju (A ne ide pa ne ide!) ili redovito recikliranje raznoraznih zlih krvnih zrnaca, uključujući i moje vlastite.

Ali, meni se u biti ne da tak pisati. Ne stalno. Niti me zanima. Ne često. Ako nekome nisam spremna naći mjesta u punini svojeg života, dakle i nevirtualno, uopće me nije briga tko je, što radi, gdje stanuje, kako izgleda (ovo zadnje me ipak zna zaintrigirati, ali uglavnom u smislu čarki iz prethodnog odlomka). Zanimaju me mentalni sklopovi, razmišljanja, asocijacije Svilenoga, dinamika bloškog grupiranja i pregrupiranja, zanimaju me obrasci ponašanja ove skupinice ljudi ovdje koja tvori naš blog svagdašnji sa svim njegovim ni(t)kovima i zapišima.

Zanima me osjećati se bolje nakon što sam ovdje bila; ponekad zato jer sam se ispuhala, ponekad zato jer sam uvidjela da to nema smisla.

Puno puta ste mi puno pomogli. Zato je red da se odužim: da, frustrirana sam. Već predugo živim onako kako neću, sputana obavezama, uz meni blisko ljudsko tijelo koje se razlaže na borbu s osnovnim funkcijama zbog koje osoba postaje nerazaznatljiva. Deprimira me to: deprimira me svakodnevna spoznaja da sam to i ja, i svi mi prpošni ovdje, da kvar tijela kvari sve, da nema tog nicka, te osobnosti koja ga nadrasta. A zašto i bi?

I ne osjećam se ni seksi, ni koketno, ni uparivački, ni orgazmički... Možda zato. A možda sam i sama jednostavno ostarila, evo, baš ovdje na Iskrici. Osjećam da mi osnovna namjena ovog sajta (dejtanje) ne nudi ništa što trebam, nikakvu praktičnu pomoć, operativu odlaska onamo, a zatim ovamo i rješavanje birokratskih ili financijskih zavrzlama, a za ono drugo, ono što zaista trebam - da se ja bojim, a netko drugi bude hrabar - kako to mogu tražiti od nekoga koga jedva poznam?

Ipak je ovo samo dopunsko.

iskreno..nježno...gordo...ljudski

nema hrabrih, svi se bojimo

Hvala, vuče lisičji. Evo, malo olakšanja kad to netko (u)vidi.

Oni koji se ne boje tak i tak nisu hrabri, krelec. Oni su nesmotreni ili tupi.

olaaaa dobar ti dannn

Bok, raky! Kako ružinavi brod? :-))

ola frendice doma sam a brod uzeja je svoje ili me uzeja

A što si se da?!

Hajde da i ja nakon dugo,dugo vremena pročitam
jedan blog od vege.Ne čitam je jer imamo potpuno
različita mišljenja o životu.
Dopuštam da drugi misle drugačije od mene.
I eto pročitah blog i iznenadih se.Tebe ne interesuje
ko je ko na oom blogu ukoliko za njega nema mjesta
u tvom stvarnom životu.Ne zanima te što piše,kako
izgleda i odakle je.
Čudno je to zar ne?Čudno je jer upravo ti i tvoja ekipa
znate više o drugima nego drugi o vama.Odakle ja
to znam?Iz tvojih davnih blogova.
Vjerovatno ovaj blog nebi ni komentarisao da nisam
nesmotren i tup,a nesmotren sam i tup jer se ne bojim.
Ne da se nemam čega bojati.Imam i te kako imam.
Trebao bih se plašiti prvo zdravlja u budućnosti,zatim
gdje ću živjeti ukoliko moradnem otići iz zavoda u
kojem trenutno živim,a to je sve izglednije.Hvala bogu
imam gdje otići,kod roditelja u selo i biti malte ne
24 sata dnevno u kući,ali nije ni to kraj svijeta.Istina
mogu i ostati u zavodu sa svojim društvom dje mi
je najljepše.Samo moram zamoliti braću i sestre
da plaćaju za mene narednih 20 godina boravak
u zavodu.Sitnica zar ne,samo 20 godina koliko se
nadam da ću još živjeti.To što sam 20 godina radio
i ostvario pravo na invalidsku mirovinu i što imam
tuđu njegu zbog invalidnosti ne treba me sprečiti
da molim braću i sestre da uzmu dio onog što
trebaju dati svojoj djeci i daju meni.I ne samo
toga imam se još čega plašiti,ali eto ne plašim se.
Sve će proći,a ja se samo radujem trenutcima
sreće i koračam hrabro kroz život zadovaljan onim
što imam i ne dozvoljavajući da me razalošti i slomi
ono što nemam i što mi fali.
Jesam li nesmotren i tup zbog toga što se ne plašim?
Možda i jesam,mada ja mislim da nisam.

Tape, ne samo što si nesmotren i tup, nego si i gnjida. Ili ne znaš čitati? ("uopće me nije briga tko je, što radi, gdje stanuje, kako izgleda (ovo zadnje me ipak zna zaintrigirati, ali uglavnom u smislu čarki iz prethodnog odlomka). Zanimaju me mentalni sklopovi, razmišljanja, asocijacije Svilenoga, dinamika bloškog grupiranja i pregrupiranja, zanimaju me obrasci ponašanja ove skupinice ljudi ovdje koja tvori naš blog svagdašnji sa svim njegovim ni(t)kovima i zapišima." - Gdje ovdje piše da me ne zanima što ljudi PIŠU ili MISLE?)

Nadalje, nema tko ni meni, ni bilo kome drugome "DOPUŠTATI" razlike u mišljenju - možemo jedino izabrati hoćemo li se s njima složiti i u kojem ih obliku želimo razmjenjivati; ili da ih uopće ne želim razmjenjivati.

Da, We Are the Blog zna najviše o svima. Ne zato jer najviše rovarimo i kopamo, nego zato jer najpozornije čitamo.

Eto, želim ti da se i dalje ne bojiš, iako bi možda trebao: evolucija nam je s razlogom dala strah. Jer pokreće.

Oprostite što sam (malo) van teme. Ali ovo admini sigurno pozorno čitaju, pa će vidjeti moju zamolbu. Ako bi mogli u izbor država staviti Bugarsku, pa da postanem Bugarin, oni su mi jako zgodni. Ako Bugarin od mene ne napravi brzojebeću, neće nitko. Jer su mi zgodni i u tamnoj i u svijetloj varijanti.
A o temi bih voljela prokomentirati samo da svojim najvećim napretkom ovdje držim to što sam sad u stanju prešutjeti tko sam, što mislim, a pogotovo što *osjećam*. Jer to nikoga ne zanima i ljudi nisu zato tu. Oni u ovo uglavnom gledaju zato jer se nešto miče po ekranu kad klikaju.

Koliko ti dopuštaš drugačije mišljenje od svog
vidi se i ovde,na ovom blogu,kada je rječ o strahu.
Svi koji nemisle kao ti su nesmotreni i tupi.

Brzo će proljeće.

Rujankice, za bugarstvo ti želim ostvarenje svih želja, ali s onom drugom tvrdnjom, da ovdje nikoga ne zanimaju iskrena mišljenja i osjećaji, nimalo se ne slažem. Ne zanimaju SVE koji klikaju, ali ti koji klikaju tražeći nešto drugo i tako nisu ciljna publika, bar ne meni. Čemu se reducirati zbog onih s kojima nemamo ništa?

Tape, jesu. Hrabar čovjek se boji, ali prevladava strah. Što znači da je a) dovoljno pametan da se boji i b) dovoljno pametan da smisli postupak koji neće dovesti do ostvarenja strahova.

imam jedan strah koji ne mogu nikako sakriti, to je biti u situaciji da se sam ne možeš niti ubiti, preživio sam dijaparezu oba ekstremiteta u vremenu cca 16 do 18 sati, vrlo dragocjeno iskustvo koje ipak ne želim nikome, čak niti neprijatelju, o ostalim strahovima neću, samo budala se ničega i nikoga ne boji, a normalni i hrabri prebrode svoj strah!