Ručkić krčkić

Čitam danas jučerašnji blog mai sarai posvećen meni i mojoj ekipi kojim nas na sebi svojstven način, nekim svojim starim tekstom "s ključem" sve skup pokapa; i zapraf ne kužim jel' to ona dobronamjerno, zlonamjerno ili autopromotorski. Ali, nije ni bitno, jer moja tema je pitanje (kojeg se mai usputno dotaknula) "Što smatramo životom?".

Maloprije sam nešto tražila na internetu i naletjela na zanimljiv članak o šutnji: točnije, o šutnji žena koje su bile silovane tijekom rata. Psihijatrica koja im je pokušavala pomoći kaže da je šutnja koma, da ih upropaštava, ali ne samo njih, nego i njihovu djecu, bez obzira jesu li djeca rođena kao posljedica silovanja ili prije/poslije toga. Naime, žena svoju traumu proživljava puno duže nego što to okolina (kad uopće ima razumijevanja) shvaća; okolina uglavnom smatra da se treba maknuti od toga, ići dalje, što prije zaboraviti, ili da je razgovor o toj temi štetan sam po sebi, kako za silovanu ženu, tako i za ostale članove obitelji. Ali ženi treba koliko joj treba, i ako to ne dobije, zašutjet će, prikrit će se (dakle - ne samo svoj problem, ČITAVU sebe, jer su joj šutnja i pretvaranje da se maknula od problema toliko teška da radije izbjegava situacije u kojima se mora na njih prisiljavati). Svejedno, njen problem će se vidjeti: u neveselosti, u oprezu, u zazoru od ljudi... Upit će ih svi. Osobito djeca. A ona sama će venuti: brže će ostariti, zapustit će se, nerijetko razviti maligna oboljenja koja neće htjeti liječiti, jer smatra da je "bolje da je mrtva nego ovakva".

I eto, ja jučer ne prešutim jednu svoju traumu: opišem kako se osjećam. Loše. Jer I TO je život; ne samo šminka i flertanje, draga mai. Život je i tugovanje. U životu mora biti mjesta i za ta razdoblja kad nam se ne da ni poštucati nokte, a kamoli nanijeti lak na njih. Kad bih to prešutjela, mislim da bi mi bilo puno gore; i nisam sigurna da bi takvo stanje bilo samo razdoblje... Moglo bi mi pojesti cijeli život. Svako veselje.

Život je i to što nikad više neću biti mlada. Bila sam, više nisam. Grozim se pomisli da na sebe strpam skramu patetične šminke koja bi trebala oponašati nekadašnje stanje. Nema mi jadnijeg od toga. Zapravo, ima: samozavaravanje. Tvrdoglava šutnja, ona šutnja nasamo, u vlastitoj glavi, da sam sad drugačija. I da je to sad moj život.

Koji valja živjeti drugačije. A to ne mogu sve dok šutim, zar ne? Šutnja je neživot. Životarenje. Katatonija. Sve vitalne funkcije su tu, ali osobe nema. Ili ne može sudjelovati. Jer se ukočila: od straha pred promjenama.

Kojih se i ja bojim. I onih vanjskih i ovih unutarnjih. Nisu mi lake. Uvijek me donekle zateknu, nikad nisam posve spremna na njih. Ali, onog trena kad ih osvijestim, počnem pričati o tome: brainstormam. Privikavam se. Čistim od staroga. Koje sadrže već same riječi. Na primjer "gospođica". Eh, nikad više! I, kaj onda? Je li važno? Meni nije. Ne više.

U životu se svjetlost u mraku pomiče: jer život nije pokus. Niti dijagnostički pregled. Ponekad nam je iza leđa, ponekad iza ugla. Ponekad jednostavno zažmirimo od umora. Ili straha. Onda se dovikujemo. I to je OK.

Sutnja nije nezivot. Zna biti vrijednija od rijeci.

Zar i u situacijama koje opisujem? Ne. Možda u nekim drugim.

da je šutnja takvo zlato, ne bi nitko od nas bio ovdje

najgora mi je noćna mora kad sanjam da nekog zovem, a ne mogu govoriti

da je blesavo pričati o nečemu što te muči, ne bi u najzastupljenijioj religiji u evropi bilo sakramenta ispovijedi
to je pomirenje sa samim sobom valjda i s ciilim svitom

Neki dan je u Večernjaku bio članak o tome kako usamljeni ljudi na Facebooku postanu još usamljeniji, i to iz nekoliko razloga: kažu previše o sebi i tako se izlože rizicima (ismijavanja, zlouporabe), što ih još više osami; a ja mislim da i zato jer ti FB ne daje prostora za npr. ovakav tekst.

A tužni ljudi su uvijek usamljeni: kao što ne možemo doživjeti tuđi orgazam, ne možemo ni tuđu tugu. Ni uz najbolju volju. Ali, tuga splasne kad je pustiš van, kroz riječi ili neki ritual.

ma meni je fejs bezvezarija
kome se da pričati s poznatim ljudima
s njima odeš na kavu
ovo je bolje, al samo dok nisi ovisnik ko ja

Za mene je sutnja znak depresije, a depresija je teska bolest i sve dok ne provalis iz sebe o svemu, opasno je po sebe i okolicu...zasto ljudi idu na psiholoske seanse, zasto se otvaraju, nije to bez razloga

Ma, svi smo mi ovisnici o Iskrici... znači da nam pruža nešto što trebamo. Eh, sad, jel to baš točno ono što je za nas NAJBOLJE, to je drugi par rukava.

cmok i jednoj i drugoj, gibam ća

Moram i ja off, pozdrav, i najte šutjeti bezveze! :-))

Ja nisam vise ovisnica, mogu bez Iskrice, koliko hocu...tu i tamo procitam, ak mi se da...koliko moras biti cesto, da bi se zvao ovisnikom?

A jeb'te se, taman kad ja naidjem, odoste...

Poznata su mi ispitivanja vezana za dugogodisnju sudbinu njemackih zena koje su Rusi silovali nakon sto su po zavrsetku 2. svjetskog rata usli u Berlin. Kada bi mi se slicno dogodilo, cutila bih i pokusala iz mog zivota uciniti najbolje bez
izlaska u javnost.

Govoriti da, ali paziti kome uputiti rijeci.

btw vega, uopće nemam pojma zakaj si blog od mai (btw to je moj blog) jučer protumačila kao da ima veze sa šutnjom o porazima u životu? dapače, htjedoh ti reći da svatko, pa i ti, imaš pravo na stvaran život, pokušaje, promašaje...i da ne moraš uvijek biti verbalno niti kako još superiorna...zločesta...cinična...dopusti si da budeš...samo čovjek žena! nažalost, to se ne da iščitati iz tvog prethodnog bloga...kao niti svakog prije..a vjerojatno niti poslije? dapače, sami jad i riganje vatre prema drugima..a u stvari sve se to vraća...tebi! no, očito moje riječi ne dopriješe do tebe...nema veze. jednom...nekom...ako ne i tebi...razumjeti će(š)!

btw volim kad se izvrne smisao pa se onda raspravlja na blogu o...besmislu! to me podsjeća na dane školovanja osnvone i srednje, kada smo mi klinci raspravljali o tome..što je pisac htio reći i što je napisao? normalno, uz svu pomoć nastavnika koji je pak to naštrebao od nekog tko je njemu to prodao...i tako se to prenosi s koljena na koljeno.. iako ni faks ne zaostaje u stilu predaje i prepričavanja...što je tko mislio ili htio...mora biti da se mnogi pisci, slikari, muzičari okreću u grobu jer ih revno tumače obično oni koji pojma nemaju jer nikad ili gotovo nikad nisu sami bili autori kakva djela ili nedjela! pozdrav i svim ostalim pratećim...satelitima (iako su sateliti sami po sebi već prateći)!

mai, kad netko piše tako šupljikavo kao ti, svako tumačenje je legitimno. Uostalom, moj blog nije o tvojem blogu, nego o nečemu što ti očito ne možeš pojmiti.