i tak

Nista od osjecaja toliko ostro ne reze nasu osobu kao krivnja. Direktna veza sa nasim akcijama i reakcijama...ili cak odsutnost istih..u proslosti sa svijesti ili pretpostavka o istom u sadasnjosti. Pod dojmom te krivnje modeliramo vlastitu
svijest, vlastito poimanje svijeta oko sebe, vlastite akcije, kako bi, ako je osjecaj kajanja iskren u nama, ispravili gresku zbog koje osjecamo krivnju.


Kajanje je proces oprastanja krivnje samome sebi. Svijest o greski ucinjenoj i svijest o njezinim posljedicama. Kajanje je i priznanje pocinjenja te greske i osjecaj krivnje u tom procesu je maksimalan. No pocetak kajanja je i pocetak oprosta i oprastanje od krivnje.

Po meni, najveca krivnja je ne uciniti nista, odbijati bilo sto dobro, ne zeljeti se mijenjati i ne zeljeti zivot. Krivnja paralizira sve ostale osjecaje i ostavlja nas slijepima za kretanja oko nas...kako materijalna, tako i duhovna. Krivnjom zivimo u proslosti, a sadasnjost prepustamo tokovima..kao pero na vjetru..kasnije opet i zbog toga osjecamo krivnju..i tako dalje.

Osjecaju krivnje kazem "da", no nicega previse nije dobro. Proslost iz krivnje se vraca da se u buducnosti ne bi pocinila ista greska i taj osjecaj je pozitivan jer gradi osobu..tj alat je kojim se gradimo.


"....Jedna je stvar podsjećati se da se ponovno ne pogriješi, a druga je stvar ostati prikovan uz prošlost s osjećajem
krivnje. Na duže je staze osjećaj krivnje samouništavajući. On je definitivno protiv Života."


Oprost...

Najuzviseniji akt volje, razuma, nade, mudrosti....ljubavi ponajvise. Oprostiti nekome znaci oslobadjanje krivnje, najtezih okova. Oprostiti sebi znaci dozvoliti si zivjeti. Ne mogu reci kako, zasto i kada nekome ili sebi nesto oprostiti, ali svakako neka vam to bude cilj...jer njime i sebe oslobadjate ...ponekad pa skoro jednake krivnje..ako ne i barem jednakog osjecaja.

Link



:)

da tebi ne fali željeza možda

bome, najveći čavao na strateškom mjestu

hehe, a u glavi ništa