Ručkić krčkić

Danas sam u liftu upoznala ženu pod maskom. Medicinskom. Nisam mogla odoljeti, upitala sam je zašto je nosi. Transplantirali su joj jetru. Sad se oporavlja, ali se jako boji infekcija, naravno. Začudila sam se, jer zbilja izgleda dobro, samo je jako mršava; uostalom, uvijek sam mislila da ljudi s transplantiranim organima dugo, dugo leže, a zatim ustanu i žive dalje kao i svi mi, uglavnom zdravi ili puno manje bolesni. Rekla sam joj to.

I tako je krenuo razgovor u kojem je ukratko rezimirala svoj život: "Ah", rekla je, "živjela sam kao da me nikad ništa loše ne može snaći". "Pa neka ste", odgovorila sam, "mislim da je nemoguće živjeti pod stalnom prijetnjom neke katastrofe, da bi nam takav oprez pojeo sve što valja u životu". "Ne, nisam ja živjela tako kako vi mislite", uzvratila je. "Nisam živjela za sebe. Živjela sam za druge. Davala sam se, kao da samoj sebi ne trebam."

Da. Ponekad mi se čini da svi mi hodamo svijetom glava omotanih aluminijskom folijom da nam izvanzemaljci ne bi prčkali po mozgu. I zato ne živimo za sebe, nego protiv izvanzemaljaca, zatvoreni u taj pakung gotovih misli i svršenih očekivanja. A svatko tko skine foliju s glave i malo proventilira razmišljanja ispadne sumnjiv.

I sama sam u posljednje vrijeme bez te folije (iako se i inače uglavnom trudim provoditi veći dio vremena bez nje, nataknem je samo kad moram, a krišom sam probušila nekoliko rupica), izložena propitivanju i nametanju da je vratim, da mislim ono što osoba koja ima foliju na glavi misli ili misli da bi osoba poput mene, kad bi imala foliju na glavi, trebala misliti, a ako nema foliju na glavi, onda bi najbolje bilo da uopće ne misli, jer tko zna što će opakog i zlokobnog smisliti i hoće li to uopće biti njene misli ili izvanzemaljci? Čak sam se u jednom tako čvrsto umotanom društvu drznula reći da ako je izbor između folije i mene, između umotanog života i mojeg života, kakav god on bio bez folije, da onda biram sebe i svoj život... Katastrofa! Morala sam priznati da sam luda da me ne ubiju. Ne doslovce, ali u pojam.

Živjeti za sebe uopće nije lako. Čak niti nakon dugogodišnjeg treninga. Ma, gotovo svakodnevno se uloviš u nekom nagonskom pokretu, nekoj daljinski upravljenoj misli, isprogramiranima u davnoj prošlosti i zapravo namijenjenima nekim drugim ljudima. Ne tebi; ili onome kome ih usmjeravaš. Pristajemo na nešto zato jer je nekad, jer je mnogo puta bilo teško odbiti, teže nego pristati, zavolimo nekoga u inat nekome koga smo voljeli i od koga nismo bili voljeni, bar ne onako kako smo htjeli ili trebali, grubi smo jer smo grubost od nekoga doživjeli i naučili, manipulativni jer nas je netko ponizio manipuliranjem... A svejedno mislimo da živimo za sebe. Baš onda kad uopće nismo svoji.

Baš onda kad uopće ne znamo kakvi smo. Ni gdje smo. Ni ima li nas uopće.

Sve do neke transplantacije. Ili druge katastrofe. Uz dosta sreće, možda preživimo i sjetimo se sebe. A možda i ne. Možda preživimo i vratimo foliju na glavu, masku na lice.

respekt

dobra je i folija i kaciga dok ne postane preteška
meni ide na živce što nas uglavnom hoće zašpricati taftom da bi frizura bila savršena, a glupost postojana

To je folija više klase, andjo ;-))

Najbolje bi bilo zabrijati da su nam transplantirane jetre.

Koliko vidim, to obično ide ovako:
1. Ma daj goni je, ta je sama sebi dovoljna.
2. Nekaj me štreca pod rebrima, viš nju, njoj nikad niš nije.
3. Je, ona se izborila za sebe. Meni to nemre biti.
4. Jebem ti, moram nekaj poduzeti. Zgorela sam, ne ide to više.
5. Sad me već štreca i pod rebrima i u koljenu, titra mi oko i nemrem spavati.
6. Dali su mi lijekove i moram paziti na sebe. Ali kak budu ovi oko mene, ovi moji?
7. Niš, idem ovu tam pitati. Može me sterati u materinu ili bu mi pomoglo.
8. Ja? A tak... Sad sam ko da sam sama sebi dovoljna.

* napomena: Oni kojima ne uspije zastanu između točke 3 i 4. :(

Mene fura placebo.Popijem magnezij, cink i c vitamin.Pali.

Sad već brijem na omega tri.

folija je zaštita ali samo do trenutka kad nemaš što za izgubiti

Ja dođem na Iskricu i budem zla. Jer zlo je u svima nama. ;-))

Jebeno je kaj smo (koliko god se izolirali) ipak jebena društvena bića.Uvijek nas netko treba.Jebemu.

Pa i mi uvijek nekoga trebamo. Živjeti za sebe ne znači živjeti bez drugih ili protiv drugih.

Zloća na iskri je odlična.Skoro kao magnezij.

hehe, sad ko samo na iskri

Kajaznam.toliko dugo me već trebaju da ne stignem trebati nekog.

ko da ste često iskri

hehe

Jednom će mi samo naći gaće pred monitorom.Otišla napisat blog i nije se vratila.

Možda ti je potrebno biti nekom potrebna, marta. Ali, oprez! Takve simbioze jako lako postaju ropstvo. Obostrano.

nu blese, sad me odvalila smijurina na čistu miru. ko da smo same na blogu. jebo foliju

Mislim da je ispravna doza trebanja poput seksa: zamisli ljubavnika koji te ne treba? Ševca, da budem precizna, tipa koji, dakle, u samom seksualnom činu tebe uopće ne treba. E, tako ne treba.

Uopće to ne želim.ispalo je tako.

Nego treba onako da se trebate baš onoliko da vam oboma bude dobro i lijepo.

živjeti za sebe znači promjena i prilagođavanje a s folijom je gluma

We are the blog, andjo, kaj nas briga! ;-))

Kajaznam.

Ako pričaš o djeci, to je prirodno, marta. Za ostale kategorije ljudstva baš i nije. Ne u toj mjeri.

Je, romane, ali glumiš sebi, prije svega.

Inače, nemojmo se zavaravati: nitko nas baš presudno ne treba. Da sutra umre bilo tko od nas, svi koji nas sad trebaju ipak bi se snašli i živjeli dalje.

:) kajeje.

Nego, jeste li primijetili da nam laženka ima novi nick? I novi "literarni" serijal?

Ne.Koji?

i sebi drugima akad skinem foliju opet glumim,zamisli dušu bez tijela

Nemrem se sad sjetiti, ali piše o nekoj agenciji, kao neki psihološki escort... Prva epizoda je čak zvučala urbano, ali već u drugoj je počela s naricanjem, inverzijama, ponavljanjima i općim seljoberizmom po kojima sam je prepoznala.

Pa gle, romane, neki ljudi (većina?) su bez folije fakat obezglavljeni.

ne samo ranjivi

aha.Mislim da sam vidla nekaj.Mislila sam da je to neka starija gospođa.

rooneymara - to je neka glumica, mlađahna, pače ;-))

Idem u krpe.Rano ustajem.Cmok!

Nije starija, nego ima alufoliju preko aluviklera.

runi mara danas je ono što je nekad bila maca maradona.

A jebga, romane, ipak je lakše presaditi jetru nego glavu!

ajme.strtljane mi rečenice.Mozak na pola koplja.Milina.)

Nis ti ja znala za tu macu ko što ne znam ni za maru.

Neki dan sam se sjetila prednosti/nedostka života u velikoj obitelji.Organa k'o u priči.

Mislim da je Rooney nogometaš.

Trener..nekaj.

Ja znam samo za Mickeya Rooneya (jesemti, baš sam stara!).

Idem.E, danas sam dobila broj one curk.Sutra je zovem.

Je. Ima organa, ali bogme i frke ako nisu kompatibilni - odjednom na površinu izrone priče iz davnine ;-))

Gibam:)Cmok!Cmok!

Super, hvala! Idem i ja polako, nemam nikakvu dost zločestu sliku da bi se isplatilo ostati. Noćka!

hehe.Btw, ja sam jedina 0-.Idealan donor.

Fakat te trebaju! Neka te onda čuvaju, paze i maze.

(A mene androgina međedica u zadnji čas ipak pomalo nadahnula. Hvala joj, neka je čuva, pazi i mazi tko oće!)