ŠKOLA ZA ROMANTIČARE

I opet mi duša sve o tebi sanja,
i kida se srce i za tobom gine,
a nevjera tvoja daleko se sklanja,
kao tamni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
iz prizreka tvoga blaženstva me griju,
pa bih opet tebi panuo na njedra
i gled’o ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi,
još u nebo gleda i života čeka,
i ne misli: nebo da oblake vodi
iz kojih će nova zagrmiti jeka.

Aleksa Šantić