stanje uma

Borim se za zrak. Vidim njegov lik. U ispuženoj ruci drži smotan list papira, a zatim nestaje. List se lagano spušta prema dnu dok ga vjerno ispaćam pogledom. Sagela sam se da ga dohvatim. Tamo je pisalo: "Negdje gdje prestaje život ostaje potreba za vječnošću". U glavi isti onaj bol koji prestaje sve sporije dok otvaram oči. Osjećam jaku svjetlost i potrebu da sklopim oči. Jaka bol mi prolazi tijelom iako ne osjećam niti jedan njegov dio. Oči su mi bile otvorene do kraja dok sam kružila pogledom naokolo. Ali... Šta radim ovdje i... zastala sam ne sluteći na bilo što što bi me moglo povezati s trenutnim stanjem. Osjećala sam kao da veliki dio mene nedostaje i da ne znam ni ko sam niti šta!. Na vratima se pojavi prekrasan lik mladolikog muškarca. Njegove oči me zasjeniše, te oči tako vesele i razigrane, biserni osmijeh i smjeli hod koji sam zamijetila dok se zanosno gibao prema meni.
"Ja sam doktor Gilbert i došao sam vidjeti kako se osjećaš". Zbunjeno sam gledala u njegove oči više zanesena tom ljepotom. Nisam izrekla niti jednu riječ, kao da nisam znala što reći. Uzeo je moju ruku i palcem lagano kretao preko mojih prstiju.
"Gospođice...", zastao je s namjerom ne bi li se dokučila pravog zaključka i pogledao me svojim sjajnim plavim očima očekujući da se nadovršim na njegovu riječ dok nisam shvatila da zapravo niti... ne znam svoje ime? Uhvatila me strašna panika.
"Šta se dešava sa mnom?", vrisnula sam i trgnula svoju ruku iz njegove.
"Smirite se gospođice Rosewolfe, znam da ste uznemireni, ali morate me saslušati." Njegove riječi me nisu smirile, još uvijek sam osjećala veliki nemir koji je vrvio u meni, ali sam pokušala ostati pribrana. "Nedavno ste...", udahnuo je i opet me pogledao svojim dubokim pogledom izgubljene boje, -"imali nesreću nakon koje ste izgubili sjećanje ali..." -"Molim?" Njegove riječi kao da su mi nožem prostrijelile nemirno srce. "Morate me saslušati, sve će biti u redu", mirno je rekao i nastavio. "Zadobili ste jako težak udarac u glavu što je prouzrokovalo retrogradnu amneziju. Možda se počnete prisjećati prošlosti već za par sati, dana... Sad je najbitnije da se odmorite i pijete lijekove koje će vam sestra donijeti." Gledala sam u prostranu plahtu ispred sebe ne imajući ništa osim mutnih slika iz davnosti koje bi mi se na tren predvidjele u glavi. "
Privio se uz mene i zagrlio me toliko jako da sam mogla osjetiti otkucaje njegovog srca i toplinu od koje sam se osjećala potpunije iako za to nije bila zaslužna toplina već zasigurno neki osjećaj koji je nedostajao, osjećaj koji je bio izgubljen ili davno zaboravljen.
"Pomozi mi." Izustila sam u njegovu bijelu košulju prepuklog glasa.
"Hoću gospođice Vivianne...", zagrlio me jačim stiskom nego prošli put na što sam se nasmijala i uzvratila istom mjerom. Mogla sam osjetiti njegov osmijeh na licu mada ga nisam vidjela. Onda me pustio i pogledao svojim, ovaj put jos bistrijim očima.
"Sad moram krenuti, posao zove!" Dignuo se gipkim pokretom i krenuo prema vratima. -"Brzo ću se vratiti", rekao je još jednom se okrenuvši prema meni. Potvrdno sam klimnula glavom i nasmješila se. Spustila sam glavu na meki jastuk i sklopila oči. Trebalo mi je sna, jer bila sam tako izmorena i prestrašena od svega. Nesvjesna sebe i dešavanja prepustila sam da se sve dešava spontano, bar sam se tog dijela životne rutine prisjećala, jer ostala je duboko urezana u meni. Kroz otvoren prozor pirkao je povjetarac, polako se mračilo, a ja sam i dalje ostajala napola budna zbog onog što je u meni čučilo - taj prostor neispunjeni, praznina u prošlosti, osjećaj stran i gorke suze i strepnja što su se skupljali u mom praznom pogledu. Vrata su se polako otvorila. Bio je to jedini poznati lik koji nije bio sa jedne od slika koje sam vidjela, već onaj koji mi je na dlanu pružio nadu i vjeru u bolje sutra. Pokazao mi je svoj sjetni osmijeh gledajući me ispod svojih tamnoplavih, zamamnih očiju.
"Nisi spavala vidim?!" Kao da se nije vidjelo na meni, gah!
"Otkad smo prešli na ti?", osmjehnula sam se i sklopila otvorena usta u naumu da kažem još nešto ali... nisam imala snage. Stajao je poput kipa, a onda lagano krenuo prema meni. Sjeo je na isto mjesto s desne strane i skupljenim prstima prešao preko moga blijedog lica.
"Mislio sam da spavaš pa nisam dolazio. A i zabranio sam pristup svima tvojoj sobi da te ne bi probudili".
"Sad imam i svoju sobu?" Nacerila sam se. Na njegovom preplanulom licu mogla sam uočiti dozu ozbiljnosti dok me gledao sve dok ne spomenu imena ljudi od kojih sam pretrnula.
"Imaš posjetu. Došli su Jess, Mike i .. još troje kojim nisam upamtio imena".
"Ko su oni?" Njihova imena mi ništa nisu značila. Izgubljena su poput mene negdje u ponoru sjećanja.
"Tvoji prijatelji, vjerovatno iz škole, tako sam nešto mogao i načuti iako nisam siguran. Bitno je da te vole, jer mogao sam vidjeti koliko su zabrinuti bili kad su stigli tu. Samo budi smirena i sve će biti u redu." Izašao je da bi ih pozvao. Pet minuta niko se nije pojavio, a onda me uznervoziše glasovi koje sam sve bolje mogla čuti. Odjednom mi se povrati bol u glavi i intenzivno svjetlo koje se bližilo prema meni i zaslijepi me.
Vivianne, Vivianne! Zvali su me, ali nisam se mogla odazvati, riječi su mi zastajale u dubini grla. Čula sam raznolike glasove koji su me nastavili dozivati dok sam se pokušavala probudit iako ništa od toga nije bio san. Nestala je bol i otvorila sam oči. Nejasna pomutnja ostavila me ravnodušnom kao da sam već navikla na takve stvari. Hladnim pogledom sam prešla preko njih, a onda zastala na onom poznatom liku koji se držao podalje od čopora koji me napadao pitanjima na koja se nisam obazirala. Spustila sam glavu na jastuk i mogla sam osjetiti poglede koji su me zbunjeno promatrali. Edward je promrljao nešto nakon čega su otišli. Nisam mogla jasno čuti, već me obuzimao san.
Prošli su dani dok se nova, ne baš najbolja, rutina rađala u mom novom životu kako sam ga nazvala. I pored svega čemu sam težila, a najviše upoznati stari život, vratiti se u prošlost ili pak vratiti dio sjećanja koji je izbrisan postala sam kao vječni zarobljenik, a i htjela sam krenuti ispočetka. Moja duša je bila poput djeteta, željna osmijeha, sreće i koračanja u novi dan igre. Osjećala sam se poput teškog rekonvalescenta, ali opijena mošusom kojeg slijedim, neki novi osjećaj klonuća i iscrpljenosti vratio bi me u spajanje prošlosti i budućnosti, spajanje koje je za mene predstavljalo takozvanu zbunjenu sadašnjost.
"Koliko još planiraš ostati nepomična?" Iznenadio me svojim glasom više nego pitanjem - nisam čula kad je ušao.
Moj uobičajeni izraz lica s dozom zbunjenosti preduhitrio ga je. -"Imam pauzu, a ti ne radiš ništa osim što se zamaraš pokušajima da ostvariš nešto što još uvijek ne možeš". Kako on samo može znati šta ja pokušavam, čudak. "Da, i?", napravila sam onaj kvarnjak od osmijeha koji je uvijek mogao odgonetnut. Nekad bih pomislila da me poznaje bolje od mene same (iako je to bila mizerna istina). "Nećeš se izvući ovaj put, imam iznenađenje za tebe!"
Ispružio mi je dlan. Ustala sam, a on me obrglio jednom rukom kao da sam neki invalid vodeći korake ispred mene, nisam se odupirala, štoviše djelovalo mi je kao lijepa gesta ili možda način da me dotakne. Ma suludo. Ali opet... Zapitala bih se o njegovom ponašanju prema meni i drugim pacijentima s kojim bih ga mogla vidjeti i opet se sve vrati na svoje. Nisam imala širok obim razmišljanja i znanja, ono malo većinom bi se vrtjelo u krug s nekim novim saznanjima koji bi uvijek našli mjesta u tom kolu.
"Vidiš ono gore više nas, ono je nebo, a ono u sredini, to je sunce". Njegove šale me nisu ljutile, nekad bi me sasvim malo kopkale, a nekad samo bile razlog za osmjeh. "Ha-Ha!" Nisam retard već osoba koja je izgubila sjećanje. Možda nije bilo blesavo dokučiti se i te činjenice, kako se ono zvalo?! Ma.. šutjela sam kao zalivena. Sunce je počelo da se skriva, a nebo je poprimalo crveno-žućkastu boju koja se stapala sa plavom pozadinom. Taj prizor oduzimao mi je dah.
"Zar nije prekrasno?"-zapitao me spustivši pogled na mene.
"Da! Prekrasno je. I tako... osjećam se čudno!" - rekla sam i uzvratila pogled koji mu je davao do znanja da treba nešto reći. Njegov glas miline bi me uvijek smirio, bio je on i prva osoba čije sam lice ugledala nakon nesreće, možda je to bilo presudno.
Okrenuo se na petu i jednom rukom me prigrlio u svoj topli zagrljaj.
"I ja isto, ako ti to nešto može značiti". Nisam imala pojma o osjećaju koji je uslijedio, opet neki novi koji mi je razdirao dušu, ali na način na koji mi je to prijalo.
"Zašto se tako ponašaš prema meni? Zašto si tako dobar?". Nisam mogla a da ga napokon ne upitam. Osvrnuo se opet nakon što mu je pogled nakratko bio upućen u sumrak. -"Taj dan nikad neću zaboraviti". - spustio je pogled prema dole. -"Čuo sam vrisku dok sam šetao hodnikom. Potrčao sam da vidim šta se dešava i onda ugledao tako... krhku djevojku napola pokrivenu bijelom plahtom što bješe natopljena krvlju. Pohrlio sam hodnikom dok ne bude kasno, ali zalud... ona nije davala nikakve znakove života. Uzeo sam je u svoje naručje i potrčao prema operacionoj sali koliko su me noge nosile. Osjetio sam takvu potrebu da je spasim. I uspio sam," nakratko se osvrnuo prema meni dok sam pozorno slušala njegovu priču. " Gledao sam satima u njeno blijedo lice i držao je za njenu hladnu ruku preklinjući je da otvori oči." Zastao je i prišao bliže unijevši mi se u lice. Osmijeh mu je opet uljepšao već prekrasno lice koje sam uživala pregledati očima.
"I šta se desilo s tom djevojkom?" -zanimalo me.
"Ta krhka djevojka je sad u mom naručju", stisnuo me jače. "O, pa .. nisam znala da si..." omele se me njegove jablanske oči u kojima bih se mogla utopit. "Hvala!" Hvala nije bilo dovoljno kao zahvala za takvo što, ali kao riječ proizašla iz srca bila je i previše za njega.
"Nemoj mi se zahvaljivati Viv, drago mi je što si tu." Njegov je stisak ovaj put bio toliko jak da sam ostala bez daha, doslovce. Dosta vremena je već proteklo u trenu, tako mi se činilo ovaj put. Vratili smo se unutra. Držao me za ruku da se ne bi spotakla, kao i uvijek nespretnost me pratila. Grozila sam se na samu pomisao da je već vrijeme za san. Počela sam drhati poput lista papira na vjetru. Edward je primijetio.
"Biću uz tebe cijelu noć", tiho je rekao.
Blago me potapšao po ramenu dok sam se namještala u krevet.
"Hvala, ali stvarno ne trebaš." I dalje mi nije ulazila u glavu njegova privrženost prema meni, njegovi zagrljaji koji su nekad postojali samo u mojoj davnoj mašti. Ne sjećam se da su ljudi bili takvi, ne sjećam se da su im riječi bile tako iskrene. I da je lagao možda bi tu vidjela istinu, nisam jasno mogla predočiti po čemu bi to mogla i zaključiti. Pored svega, znala sam da je poseban.
"Inzistiram!", riječi su mu obećavale. Meškoljio se, vjerovatno mom uobičajenom, zbunjenom izrazu lica koje ga je posmatralo. Položila sam glavu preko dlana na jastuk i mirno sklopila oči znajući da ću ga ugledati kada se probudim.
Link

nije sreća biti voljen,
nego imati nekoga koga voliš