Round Robin

Zima je zaista hladna onima koji nemaju topla sjećanja

Tako je prokleto prazna praznina između galaksija.
Uvukla se studen u kosti kojih više nemam, ali je osjećam poput fantomskog dodira dlana nekog dragog umrlog usred sna zasutog laticama otpalim s ocvalih vijenaca. Tijelo moje nepredato je zemlji. Nesmrvljeno u prah. Sputano je trakama natopljenim vremenskim formalinom i ugniježdeno u mliječnobijelu plastiku. Slijepe oči ne trebaju prozore na poklopcima.
A duh moj hrli, poskakuje planski, proračunato, od zrnca do zrnca zvjezdanog praha. I tegli za sobom čelik, aluminij i ugljik, kavez od svjetlucavih a tako čvrstih niti što čuvaju, maze i prenose nam svijet na drugi kraj svemira.
Vozim, dok drhte mi duhovi prstiju, dok cvokoću sjećanja zuba i trnci penju na zamišljen zatiljak.
Hladno.
I samo.
Jer, u ovom brodu koji sam ja, ne dišu duše. Ne smiju se obrazi, ali ni ne tuguju. Nema novih veza među ljudima, nema svađa, nema bitaka, ni riječima, niti mačevima. Utroba je moja ispunjena usnulim, na mnogo hladno smrznutim ostacima čovjeka. Onim zadnjim preživjelima koji su se isprva nećkali, a zatim uhvatili zadnji vlak za kolonije, mene.
Čekala sam dugo red, spremna već desetljećima mentalno sam cupkala provjeravajući redoslijed lansiranja, smireno kao što to strojevi mogu i razočarano kao što to samo bivši ljudi znaju.
Da, bivši. Nekad sam se rodila, nekad sam trčala kišnim ulicama. Nekad sam voljela. Učila, spavala, pisala pjesme, plakala, brinula se za budućnost, sve one otvorene mogućnosti što se poput lijevka, poput svemira, šire naoko u beskraj.
Ali, za svemir još ne znam dokle. Za mene je kraj tog širenja počeo naglo. Ne onako kao drugima kad stare: kad opcije postaju sve manje brojnije, kad život okrene smjer pa više ne tečeš iz lijevka, već se obrne i sad padaš, padaš, s horizonta prema rupi, zastajući tek na usputnim stanicama da se obavi još nešto što se mora. Ne, ja sam propala naglo.
Izdalo me tijelo, naravno. Priča nije originalna, niti je neobična. Međutim, dogodila se u pravi trenutak, baš kad je smak najavljen. I, zapravo, smatram se sretnom.
Jer svoju budućnost ja znam za razliku od milijardi drugih koji su polijegali u krio komore ne znajući hoće li se ikad probuditi ili na što točno će se osvijestiti. Što ih čeka. Jesu li pivoti uspjeli teraformirati planet dovoljno da primi, da ih na životu održi, da zamijeni Zemlju za milijun duša iz svakog broda? Koliko će se komora otvoriti i unutra naći tek mlakica organskog materijala, ili prah, ovisno o tome kad je tehnologija zakazala?
A nisu baš imali izbora. Tako nije bilo ni prosvjeda, oporbi. Kad svaki izlazak pod vedro nebo bez zaštite znači sporu i bolnu smrt, kad se obroci sastoje od stvari uzgojenih u dubokim pećinama s umjetnom rasvjetom i rashlađenim podzemnim rijekama, kad više ni kamere ne mogu izdržati vrelinu na površini, izbor je lak. Krtičnjaci čovječanstva pričekali su strpljivo da se vrate dobre vijesti iz drugih galaksija, te se ukrcavali u arke prema rasporedu.
I sad nastupam ja. Odnosno, oni slični meni, prije mene. Svijesti ne zatočene, već skrivene u čip. Mnogo čipova, točnije bi bilo reći, ali tehnikalije su nebitne.
Jer ja vozim brod kao da hodam, trčim, puzim, poput odvažne bebe. Moji instinkti povezani su s brodskim krugovima vezama jačim od mehaničkih. Pomislim da koraknem ulijevo i motori se pale i gase. Okreću nas i pogone na misao. Tako to meni izgleda. Ovdje, iznutra.
Osjećam puls iz središnje stanice koja brodom širi ulje, struju, lubrikante svake vrste. Iz pokrajnjih servisnih točaka osjećam kad izlaze strojevi za održavanje s vlastitim mikrosvijestima, dovoljnim da obave provjere i popravke. Kibernetski, bez bestjelesnih ljudi u njima. Oni su strojevi. Ja sam brod.
Živim jer mislim, ne živim jer ne jedem, ne spavam, ne razmnožavam se. I nikad više neću, ali znam kakve su to ljudske potrebe i ne mogu ih zanemariti kao što bi kompjuter, kibernetski um, možda odlučio da je važnije. Moj moralni, humani kod nije binarni splet po složenim uputama, nesposoban za originalne korekcije odluka. Neki koji bi zanemario, prelako, previše. On se ne sjeća života, jer ga nikad nije ni imao. A meni su dali novi.
Istina, trajalo je. Desetljećima su me pripremali, i sami živeći tek od nade da će jednom, ipak, doživjeti ukrcavanje. Nije se moglo ostati. Sve su nade ugašene kad je ozon otprhnuo poput pjenaste koprene. Krhka su nam tijela. Krhko postojanje. No, duh je snažan. I genij.
I zato se ne žalim prečesto na samoću. Vozim, nosim, održavam milijun potencijalnih kolonista na sigurno. Vjerujem da će preživjeti kao što paučica na mrežu iz trbuha ispusti žive točkice i ode. Moj zadatak s krionautima završava na drugom tlu.
I nije mi stvarno hladno.
Sjećam se prošlosti, kakvi smo bili i što smo postigli. U mojim je bankama memorije jedna kopija svega što je ljudsko društvo sačuvalo. Za svaki slučaj. Svaki od nas brodova zna što će s time ako se putnici ne probude, ne ožive. Dok je nas, pjevat ćemo pjesmu o ljudima i ljubičastim gljivama što, sigurna sam, rastu pod svjetlom neke ljubazne zvijezde.
I sjećam se budućnosti, mogućih, koje su mi usadili.
Ponekad ipak strahujem. Prepustim se tjeskobi dok kroz prazninu brojim korake u parsecima. Kao danas. Ponekad strepim nad nerođenim čedima, žalim se sama sebi. Ali, hodam, vozim, čuvam, gajim ono što je ostalo nakon Zemljinog kraha.
Ja, arka 9985.

Ženska umjetna inteligencija?
Bogami, sajens fikšn.
(o yeah, pročitah do kraja)

Bezveze! Čitao sam prva dva reda i odustao!

maxim! Ženska umjetna inteligencija nije sajns!

a ja sam onda seven of 9 !

hm...
ponovo si budem pogledao Matrix

Možda nije sajns, al je zato ludost.
Zamisli vakoc, ona tebe vozi a ti svom prijatelju ispričaš neki vic o plavušama i onda se ova umjetna inteligencija napizdi i zatvori ti dotok kisika.
Muška umjetna inteligencija bi se nasmijala vicu o plavušama i sve 5.

aaa:)

ajmo rundu?:)