-)(- -)( - = :-)))

„Mjesec se izmijenio.“ kaže Vanča i njuška zrak koji drhće kroz otvorene prozore.

Promatram ga i šutim, palim cigaretu, bjeloočnice mu se vučje ljeskaju u mraku, kad se nasmije, zvuk se rasprši pokraj ušiju i usitni na hrapavim zidovima, otkotura niz krevet i pomislim da su ipak hijene.

Pa zagrizem, u toplo, živo, zatvorenih očiju, u njegovo rame kao u puni krug mjeseca iznad.

Diramo se.

Dahćemo.

Dok je vozio, htjela sam lajati na ljude, proljeće je, pobogu, zašto nikako da se probudimo, zadržavamo dah, ne dišemo, implozije nitko ne primjećuje, umorni, zapreteni u sebe, tupih očnjaka, slabog vida, i nitko više ne misli da je to važno.

A Vančin dlan se kao mrtva riba okrenuo uz moju nogu, i uz cestu su klobuci divovskih zvončića bili meduze.

Nisam.

Sutra.

Lajat ću na ljude, isplazit im jezik.

jednom smo lajali na susjedina psa

i jednom sam potegla onu kočnicu za opasnost u tramvaju.
došlo mi
al nikakao pa nikako se nije zvao vanča

e, ja lajem čist u redu.
najbolje je ujutro u 10 do 8, s ceste, kad idu na posao.
tad najmanje očekuju;)

aj noć:)

cmok.
l. noć
mjesec je narastao ogroman ko u slikovnicama
bojim se da će pasti
idem razbiti luster

haha
volim i u 6 i po, u zimsko doba
kad zemlja spava
i prerano se probudiš, prije sata

Jakobsfeldska buđenja