Ručkić krčkić

Svoj život ne samo što neprestano živimo, nego ga neprestano i pričamo: prvo samima sebi, zatim drugima. To naše pripovjedačko, narativno ja je zapravo najbitnija odrednica ljudskosti, bez njega nemamo osjećaj kontinutiteta, a onda niti identiteta.

Eh, sad, kak si mi to pričamo? Selektivno, naravno. Nek se javi onaj koji nikad nije "zaboravio" ili previdio neku pojedinost koja se ne uklapa u priču koju si želi ispričati, odmah ću reći da upravo zaboravlja. Naravno, osim ako se radi o nekome poput junakinje zadnje epizode dr. Housea, tj. osobi koja ima apsolutno pamćenje, iliti nesposobnost zaboravljanja.

A baš je ta epizoda potaknula ovaj zapis: naime, nije toliko štos u pamćenju ili zaboravljanju, nego u IZBORU što će biti okosnica naše životne priče: čak i kad nismo ništa zaboravili ili previdjeli, hoćemo li se fokusirati na socijalne aspekte svojih doživljaja, ili na političke, ili na ljubavne, ili na zakonske, ili na kajaznamkaj? Hoćemo li (si) ispričati priču o nemoći pred jačima, većima i nepoštenijima, ili priču o moći ljubavi, prijateljstva i pozitivnog mišljenja?

Hoćemo li si uvijek dosljedno pričati istu priču?

Neki hoće. I zato neki žive socijalnu dramu, jer sve u svojem životu smatraju uvjetovanim količinom novca i društvene moći kojima raspolažu; drugi će pak biti u romantičnoj komediji, treći u krimiću... I sve je to OK, samo ako se nismo opredijelili za šund: jer šund nikad ne valja.

A ne valja jer prežvakava nerealne situacije, nemoguća očekivanja i zastarjele vrijednosti, od kojih posebno treba istaknuti vjeru u neizbježan sretan završetak bez obzira na sve peripetije. Evo, poznajem osobu koja se udala za homića jer je živjela Ljubavni vikend roman: njegov manjak zanimanja za tjelesne aspekte njihovog odnosa protumačila je kao njegovu ozbiljnost i poštovanje prema njenoj osobnosti, činjenicu da su se viđali rijetko (vikendaški) željom da se odnos razvija postupno, a manjak prijatelja s kojima bi je upoznao shvatila je kao apsolutno posvećivanje njihovom odnosu. Ispalo je da se tip htio oženiti da mu starci ne skuže orijentaciju pa da mu prepišu stan. Sretan završetak (po nju) je izostao (on je stan dobio).

Kad prelistam ovaj naš weblogić, vidim jako puno žanrovskih života, bar virtualno žanrovskih, a većina su čisti šund. Neki žive u filmu katastrofe ili vjerskom pamfletu, drugi u bukolikoj idili, treći u znanstvenoj fantastici, četvrti u erotskoj priči, peti u krimiću ili detektivskoj priči, ima ih iz teen komedija (ali i drama), a neki, bogme, uspiju nategnuti i stari ljubavni šlager da im pokrije život...

I nije to loše zato jer je žanr prepoznatljiv, jer svaki od njih može obuhvatiti kvalitetno štivo/život, nego zato jer je svaki od nabrojanih sveden na šund, na totalnu repetitivnu prepoznatljivost kalupa koji blage veze sa životnošću, a posljedično i zanimljivošću, pa i istinitošću, nažalost - nema. A to je loše za čitatelje (dosadno, čovječe!), a još gore za pripovjedače: jebote, pa oni to ŽIVE!

hah, koje li sreće!
pronaći svoju vlastitu zlatnu jamu šunda.
nepocjenjivo!:)

Je. Teško je išta pocijeniti.

ja volim gerardinu vidit... vega, oprost na besramnoj upadici

Sam ti gledaj dok možeš, mrno: ona živi u pustolovnom žanru s elementima emigrantsko-erotske drame. Sad je vidiš-sad je ne vidiš!

e, saću gledat, oće li se mala oglasit... u vezi ove tvrdnje

opa, skoro pa dva žanra. ili 4 ako se nisi zapisala slučajno, vega:)
pozz, mr_no, sa tobom bih mogla snimiti i porno film:)

postprodukcija, taj dio mene plaši

Ti si čisti postmodernizam, gerardina.

ma šta te briga, nek gledaju i uče..:)

mh... gerardina je tradicionalna muza.. ak se mene pita

Svako štivo nađe svojeg štioca, zar ne? ;-))

hehe, sterilizacija... neuspjela, bdv

Jako dobro. Dalo mi mislit. Koliko puta sam uhvatio sebe da pričajući sa bliskim ljudima o nekim stvarima koje me dotiču aspekt je drugačiji i ovisi o mojoj prosudbi koji aspekt je toj osobi koja sluša bitan. Da na prvu krenem "sebi pričat i odabrat aspekt" mogao bih definirat sebe u svojim očima. Zanimljivo...