Ručkić krčkić

Pričamo danas na poslu o svojim starčekima, i tak, sine mi kak se o starčekima uvijek priča nekim komedijaškim tonom, zapravo, starci su junaci još samo u komedijama, onak smiješno rastreseni, ravnodušni prema tuđim mišljenjima, komični u svojim ljubavničkim stremljenjima, ili tvrdoglavosti, ili raskoraku između predodžbe koju imaju o sebi i one koju svi drugi imaju o njima.

Moraju biti komični: jer MI nismo spremni na njihovu starost. A svoju još manje. Humor je obrana od užasa.

A prije samo stotinjak godina ja bih, evo, sa svojom 51 godinom bila stara. Zbilja stara. Besramno stara. Neskriveno stara. I imala bih takvu ulogu u društvu, ulogu starice koja još uvijek može biti korisna - kao dadilja, pomoćnica, savjetnica - ili moćna, ako sam bogata, ili nečiji teret, ako nisam, ili usamljena čudakinja ako se nikak drukčije nisam uklopila u vitalniji ostatak svijeta.

Je li danas puno drugačije? Pa i nije, samo se dobna granica pomaknula za dva-tri desetljeća. A starost je postala puno gora nego što je bila. Nedavno mi je jedna starica rekla: "Kad ti netko poželi dug život, pošalji ga u tri pičke materine!" Da... dug život ne znači život kakav volimo, nego propadanje tijela, bolove, lijekove, hitne, bolnice, gnjavaže, manjak kontrole, izostanak shvaćanja što nam se zbiva, osim činjenice da je kraj blizu i da više zbilja neće biti bolje, nikad neće biti onako kako je bilo. Čak i ako nas um služi, grozno je; ali možda lakše odvratimo misli od te grozote.

Ali, pričajući danas tako o svojim starčekima, spoznasmo da u starosti ima i svojevrsne slobode kakvu inače ne uspijevamo steći: slobode da nas uopće ne bude briga što drugi misle; da nam se živo fućka koga i koliko inkomodiramo; da budemo cendravi ako nam se cendra, zahtjevni koliko nas volja, sebični i bezobzirni. Jer, što će nam obziri? Od njih nećemo poživjeti ni duže, ni bolje. Naprotiv!

Naprotiv... U društvu koje nimalo nije spremno priznati starenje, naprotiv. To društvo očekuje da nestaneš kad više ne možeš pratiti njegove vrijednosti: mladost, ljubavnost, seksualnost, stjecanje, nadmetanje; da umreš brzo i bezbolno, ako već ne za sebe bezbolno, onda za sve druge. Ili da nestaneš u nekom domu za stare i nemoćne, bespogovorno i diskretno prepušten neznancima, da pred njima, a ne pred svojima, gubiš zadnje što imaš izgubiti, sve dok se posve ne izgubiš, do posljednjeg ispraćaja na kojem ćemo te još jednom priznati, ali onakvog kakav si bio dok smo te mogli i htjeli vidjeti.

Dok smo ti se mogli nasmijati.

I ja ovih dana razmišljam o svojim starčekima. Zajedno smo proveli dane koje sam imala slobodne. Na žalost, s mojim obranama očito nešto nije u redu jer ne uspijevam ih gledati s komične strane. Mijenjaju se, a to što vidim čini me tužnom, sjetnom. Povremeno osjetim sreću jer su još tu pa čak i sreću zbog onoga što su nekada bili. Ne znam plaši li me anticipacija gubitka, njihova starost ili moja koja dolazi.

Tek nedavno sam čula za izraz senicid.

Srbi su imali svoj izraz za taj običaj: lapot

Znam da nije usko povezano s temom...sorry.Ali sve dok se društvo bude pravilo grbavo, potpisujem rečenicu "pošalji u pičku materinu svakog tko ti poželi dug život".Bojim se da ćemo mi imati još manje dostojanstva u starosti.

Jedan od većih zajeba odricanja "modernog" čovjeka od velikih patrijarhalnih obiteljskih zajednica je nemogućnost zbrinjavanja starčeka.Tek nedavno mi je sinulo da smo i mi "ruralni" iznjedrili prve generacije solera.

Jedino mi preostaje nadati se da će starački domovi postati sastavni dio dječjih vrtića:)

I da ću moći platiti kakav solidan starački vrtić ako poživim.

Tak.Gibam sad.Cmok!

jel vidiš sada kako je meni, ha?

hahahhahahahahah

Tebi je, stari moj, super: još se i sam možeš smijati!

nisam se to ja smijao, to je marta marta!

Ajd ne jamraj, ti si još pun seksa, imaš još desetljeće-dva fore ;-))

zato i jamram, vidi mi blog!

hahahahahahah

dobro da sam još mlada i naivna :) a kad mi bude došlo vrijeme da umrem.. ću se povući u špilju i krepavat ;)