Ručkić krčkić

Nisam ništa rekla kad mi je mrzovoljna blagajnica uzvratila tri kune manje nego što je trebala, znajući da je njena neljubaznost ishod neprospavane noći, koju je probdjela uz bolesnog sina, za kojeg otac već dvije godine, pet mjeseci i dvanaest dana nije dao ni kune, ne zato jer ne bi htio, nego zato jer je u zatvoru, u koji je dospio zato jer je, veseo i pripit jer je tog dana dobio 250 kuna na lotu i preslatkog štenca na kartama, spomenutog štenca u krilu vozio kući, zamišljajući kako će se sin, koji je već dvanaest mjeseci i šest dana čeznuo za vlastitim psom, razveseliti kad ga ugleda, a zato što je zamišljao razrogačene oči i raširene ruke i radost svoga sina, a istovremeno odizao psića sa svojih hlača po kojima je počeo piškiti, nije vidio da se svjetlo na semaforu promijenilo u crveno i da je djevojčica s ogromnom školskom torbom, vršnjakinja njegovog sina iz paralelnog razreda, zakročila na zebru ne provjerivši jesu li svi stali, iako joj je baka uvijek govorila da to učini, ali tog puta nije, jer je maštala o njegovome sinu, koji ju je namjerno gurnuo kad su se jučer mimoilazili u hodniku, ne grubo, nego onako, da ga vidi, i vidjela ga je, i pocrvenila, i sad se opet zacrvenila zbog tog crvenila, i tako ni ona nije vidjela da njegov otac nije stao i da ju nije vidio, nego je samo osjetila tresak i bol, toliku bol da za nju nema pridjeva, a pridjeva je onda nestalo i sve je nestalo, a otac je završio u zatvoru, unatoč ganutosti suca koji nikad u životu nije imao psića i oduvijek je zavidio djeci koja jesu, koji zaista nije želio kazniti ovoga oca koji je učinio upravo ono što njegov otac, krut i pedantan, za njega nikad nije i nikad ne bi učinio, ali dječak je dobio psića, a otac kaznu kakvu zakon propisuje, jer djevojčica je stradala, nje više nema, nenadoknadivo je nema, i znajući sve to, a i to da je sudac upravo ušao u dućan i prepoznao blagajnicu i svega se ovoga sjetio, a onda se naglo okrenuo i izašao prije nego što ga je mrzovoljna blagajnica spazila, zakidajući mene za moje tri kune, a nisam joj bila ni prva, ni zadnja, nego točno sedamnaesta od početka njene smjene, sedamnaesta od ukupno dvadeset kupaca koje svakodnevno zakine, nekoga za kunu, nekoga za dvije, tri ili pet, nakupi se toga i nitko ne primijeti, nitko nije jako oštećen, a njoj je ipak malo lakše, košta put do Gradiške, mali treba nove tenisice, i pas košta, mora ga cijepiti, prokleti pas, nije ona loša žena zato što pomalo potkrada, ma, nije to zapravo potkradanje nego borba za opstanak, dakle, znajući sve to, nisam ništa rekla, ali sam odlučila da više neću ovdje ništa kupiti ako je ona za blagajnom, a nju sam s razumijevanjem pitala "Trebate li tabletu protiv glavobolje? Vidim da vam nije dobro".

Isto tako ovdje na blogu ja vidim svu vašu ukupnost i točno znam da ste svi vi u biti dobri ljudi, krvavi ispod kože i smoždeni nekom brigom, i zato vam nikada ništa neću reći, nego ću se do kraja uživjeti u vaše svjetove, vašu kompletnu povijest i kompleksne motive i motivacije, jer, uostalom, isto očekujem i za sebe. Zar ne?

Ne. Ako me blagajnica zakine za tri kune i ja to primijetim, reći ću joj. Jer ne znam, štoviše, uopće ne trebam i ne moram znati, zašto ih je uzela. Jer ona i ja nemamo nikakav drugi odnos osim naplate robe na blagajni, korektnog plaćanja i korektnog uzvrata. Ako mi se netko na blogu ne sviđa, ako mislim da vara, ne moram šutjeti: ne moram uzeti u obzir genezu takvog ponašanja. Jer naš odnos ne premašuje okvire zaslona kroz koji vas gledam.

A isto očekujem i za sebe: ako sam vam grozna i odvratna, da, jesam, ne morate imati nimalo dvojbe - jesam! Ne morate mozgati o tome je li ta gnusnost koju ovdje zamjećujete neka izdvojena pojava ili koliki postotak moje osobnosti zauzima izvan ovih ekranskih okvira, jer me izvan njih ne vidite i vjerojatno nikad ni nećete vidjeti, a čak i kad bismo se vidjeli, kad bismo uvidjeli da nas ima više nego ovdje, pa što onda? Ovdje smo ovakvi. I to nam je dovoljno. Ili čak previše.

I zato je sasvim OK reći da smo nešto primijetili. Ovdje. I da nam se (ne) sviđa. I što mislimo o tome. Ako uopće mislimo o tome; ako mislimo uopće. A ne moramo. Iako nam nitko ne brani.

Sad smo ovdje. I ovakvi.

* Parafraza naslova novele Vladimira Nabokova "Prozirne stvari". Prijevod prvog i dijela drugog odlomka © vegavega8:

"Kad se usredotočimo na neki materijalni predmet, bez obzira na okolnosti, sam čin pozornosti može nas dovesti do toga da nehotice uronimo u povijest tog predmeta. Neiskusni moraju naučiti preletjeti preko tvari ako žele da tvar ostane na točno onoj razini koju zahtijeva trenutak. Prozirne stvari, kroz koje blista prošlost!

(...)

Prirodne i umjetne tvari prekriva tanka politura neposrede stvarnosti pa ako netko želi ostati u sadašnjosti, sa sadašnjosti, na sadašnjosti, neka, molit ću lijepo, ne probija taj tanki napeti sloj. Inače će neiskusni čudotvorac ustanoviti da više ne hoda po vodi, nego da okomito tone među izbuljene ribe."

Dobar blog.Jako dobar blog.

Hehe ;-))

Kikiriki bi joj ti dala 3 kune bez pitanja.

jebiga vega
ja bih ipak kupovao baš kod te blagajnice i šutke se pravio da nisam spazio to zakidanje od tri kune ....
nismo svi isti...

Ne bih joj dala; a ne bih ni pitala.

Vuče lisičji, jako si me razočarao: od tebe bih očekivala da joj uvališ bar tristo mjesečno, bez pitanja, onako, iz čiste dobrote tvojeg srdašca!

razočarao ili ne
ja sam takav

ali tri kune ..nisu poanta tvoga bloga
zato ..jebeš tri kune

Upravo tako: tri kune nisu poanta.

To je kao kad mislimo da činimo dobro dajući kunu klincima koji prose.

Da nema onih koji daju tu kunu, klince nitko ne bi tjerao da prosi.

prose.

Stvar je u tome da ne možemo znati što dajemo. Ergo, dajemo zbog sebe. Kao što i uzimamo zbog sebe.

Zato milosrđe smatram idealnim medijem za razvoj raznih oblika parazitizma.

Što se i ovdje (na blogu) fino vidi.

(hehe..nu što je andromedica nakrkala biljarske kugle, loptice za pingać i golf u košaru)

Ovdje na blogu, kao i na ovoj izmišljenoj blagajni, svatko od nas ima izbor: prešutjeti i dati ili reći i ne dati. Izbor ćemo učiniti zbog sebe i svojih ciljeva (primjećujete, naravno, da povijest ovog sveznajućeg "ja" iz priče nismo saznali?) Međutim, NE POSTOJI izbor da nekoga natjeramo na drugačije ponašanje zato da se mi ne bismo našli pred izborom.

A onda mislim.. ljudi uglavnom preživljavaju kao paraziti.

(Nu, krenula s jajcima - napeto čekam foto-roman "Moja prva bračna noć"!)

evo, to je ta razlika između vege i ostalih posvađanuša, vega ima što za reći i zna kako to izreći i napisati, čestitka vego!

na stranu Lorentzove krivulje i utjecaj leptira.
no, ipak. možda te tri kune, koje sam primjetila, meni ne znače puno. njoj znače više nego meni. ako reagiram na te tri kune, žena možda dobije otkaz. ako dobije otkaz, ostaje bez svega. djeca joj budu gladna, novi posao ne može nać, u bezizlaznoj situaciji, možd se objesi na tavansku gredu među uskršnje šunke. što posljedično uništava život djeci na razini nekoliko generacija unaprijed. što je uvjetovalo to sve? nit ja, nit ona, nego, ajde, stanje u državi, uvjetovano stotinama godina prije. nit moje reagiranje na te tri kune, nit njezin eventualni otkaz ne mijenjaju bitno tu nadsituaciju. za promjenu na višoj razini treba puno više.
sadašnji trenutak je produkt svih prethodnih. ne može biti izdvojiv. možeš u njemu djelovati trenutačno (možda impulzivno, emocionalno i kratkoročno), ili uzeti u obzir što tvoje djelovanje snosi kao posljedicu, pa djelovati u kontekstu onog prije, sada i poslije. nezgode, nesreće i nepredvidive slučajnosti, koje su neminovne, ne računam, jer nisu smisleno djelovanje.osobno, mislim da onaj tko ne uzima u obzir posljedicu svog djelovanja, i prema njoj se nije u stanju poravnat, kao ni priznati to da je njegovo djelovanje imalo utjecaj, je u najmanju ruku bar neodgovoran.

Stiskačo, jesi li ti možda propustila primijetiti da je 3 kune dnevno puta 20 mušterija = 1800 kuna mjesečno, a to je više od npr. minimalne pemzije za koju je netko radio najmanje 20 godina?

Možda.Možda klince usvoje Angie i Brad.

Kratkoročno i nedostatno dobročinstvo je kurac od ovce.

A pogotovo ako netko od tebe pravi budalu.(kad smo se već dovezali tri kune)

a možda mi žena samo bezočno mažnjava tri kune. što je opcija b). moja stvar je hoću li na to reagirati ili ne. i dalje sam sklona nereagiranju (uzimam da je to paradigma samo, jer bih 3 kune tražila nazad). jer ipak postoji mogućnost one prvonavedene opcije a. i ne, neću otići jamrajuć na ženu jer mi mažnjava 3 kune, nego, eventualno, s tri kune manje u džepu, pomirena s tim da sam ostala bez njih. na kraju krajeva, mogle su mi i spast iz džepa, pa teško da se mogu sa svemirom posvađat zbog toga.
hoću reć, postoji nadrazlog za nešto. i nije isključiv iz sadašnjeg trenutka, nikako. ovdje i sada je kompleksnije od trenutačnog.

Ovo je tipičan, narcisoidan i konformistički stav tipične "kičlijke", da ja sad maznem termin prof. Nemeca bez ovlasti, ali uz korektnu atribuciju. Ako već želimo sagledavati nadrazloge, onda se zapitajmo zašto ta žena smatra da njezin problem treba riješiti njegovom distribucijom na niz potpuno neupletenih ljudi? Zašto smatra da potkradanje nije krađa? Zašto SEBE smatra jadnijom od onih kojima mažnjava tri kune? Zna li ona što MENI znače te tri kune, koliko ih JA trebam? Ha?

ak je našla način da si popuni budžet tako da ona ne bude gladna, a ni nitko bez te tri kune, onda nek joj bude. na stranu što je to što radi ilegalno, zakoni su ionako formalni, jel. ako iz toga isključim legalitet, žena je lukavo pronašla način kako preživjeti. bila bi veća budala da ostaje gladna, a postoji mogućnost. da nekom jednako gladnom mazne 1800 kn odjednom, to je već druga priča.

Ne, to nije nimalo druga priča. Prava je priča to da bi ti sebi za 3 kune rado kupila još malo ega i veličine duha, zar ne?

uostalom, tri kune su ovdje prilično glup primjer. u praksi, naravno da ćeš reagirat i tražit ih natrag.
ono što je poanta, pretpostavljam, je to da u tom i tom trenutku se prispituje i njezino trenutačno djelovanje gdje potkrada 3 kune i naša (ne)reakcija na to. i ja samo kažem da je nadkontekst tog važan, i neisključiv.
(ignoriram "kičljike", jer bi otišla rasprava u drugom smjeru, predmnijevam unaprijed:))

(kao što ignoriram i pitanje ega i veličine duha, osobno sa svojim nemam neki problem:))

nitko nema problem sa svojim egom.

Kad nešto napišeš, onda to više nije (samo) tvoje, nego je (uglavnom) čitateljevo: dakle, tri kune su onoliko važne koliko su važne čitatelju. Meni nisu bile jako važne dok sam ovo pisala, a tekst sam zamislila kao alegoriju na bloška prepucavanja. Međutim, ako ste pročitali (i) nešto drugo, neka! :-))

(hehe..evo i Korizme.Igraju mečkice na Babinu svirku)

ima, ako je u konfliktu s ostalima.

Jok.Da netko ne želi biti u konfliktu..nema ega koji bi ga natjerao.

Uostalom velik ego voli velik izazov.

Idem malo vanka.Bajbaj.

kuš na kišu marto, smoćit će ti se.............frizura!

ajd, nije da nikad nemam kratak fitilj na nešto.
ali, ionako se radi o hipotetskoj situaciji. mislim da je trenutačno i impulzivno ponašanje, za koje (jer smo svjesno uronjeni u kontekst prije i poslije) znamo da će imati negativnu posljedicu, negativniju od našeg trenutačnog zadovoljstva nad učinjenom reakcijom (e, tu je pitanje ega) glupo i nesvrsishodno. i štetno, u konačnici i po počinitelja, i po onog kog je zakačilo.

Stisko, men se čini da je tvoj ego ovdje najveći, a još mu nije dosta: ti nas trebaš ko ova blagajnica "moje" tri kune, i to od puno nas, ne samo od "mene". A zakaj ja to mislim? Zato jer je to ono što vidim kroz ovaj svoj ekran, istinabog, pristojno velik: vidim politikanticu koja se glasno "ne miješa" (ali, naravno, stavi svoj "nemiješajući" blog ponad onih u koje se "ne miješa"), gladnicu željnu odobravanja koja se zaleti na "velikodušnost" od tri kune jer predmnijeva da je to popularniji izbor nego konflikt i onda još tu protura neku "big picture", iako je "big picture" već napisana i manje napuhana, i manje prazna od te koju ti sama nikad ne bi ni naslutila u konkretnoj situaciji s prave tri kune, što i sama priznaješ.

No, svejedno: mene niš ne košta da ti dam i nije me briga možeš li ti platiti da uzmeš.

a može ti se činit što god želiš. meni ti je to ni sim ni tam. a znaš onu da su pretpostavke majke svih zajeba:))
a viš, baš mi se raspravljalo o temi. jel se mora sad o meni i mojim problemima s egom, ili može ostat na nadkontekstu, van osobnog razgovora između mene i tebe?:)

iako, da ti pravo kažem, pretpostavila sam da će se netko, ako ništa drugo, zakačit upravo na taj moj (namjerno) odabrani stav nemiješanja. jednostavno je nemoguće izbjeć susrete s tuđim egoima ovdje, kad je to jedino što ovdje funkcionira kao način komunikacije. nabacivanje egoima :)

Pa mi zapravo i jesmo u nadrazgovoru: upravo kao što sam ja napisala potpunu izmišljotinu u prvom licu, ti si izrazila "svoj stav" i u istoj rečenici ga dezavuirala kao potpunu izmišljotinu ("paradigmu") u ich formi. Mogu ja u trećem licu reći da osobe koje imaju takve stavove ilitiga paradigme smatram onakvima kakvom sam opisala tebe. Ali i ne moram. Mislim da je ovako zanimljivije.

ovo je jedan od blogova koje ću kopirati za privatnu arhivu
jer je genijalan
i martin komentar o biljarskim gulama
usput, pegla prva liga
ajd, živili, vidimo se

znači, mi se ustvari ne podbadamo podkontekstom, nego je to sve u svrhu raščlanjivanja teme?:))
ok :D

Ne, nego raščlanjivanja motiva. Do teme još uopće nismo stigli. Valjda ipak nije tak genijalno napisano kak se andji čini.

onda, u nadkontekstu, o zauzimanju stava. ako svi zauzmu isti, dominantan, bilo po tome što ga je lakše zauzeti, bilo po tome što su pod utjecajem, stvar se kreće uglavnom brzo i u jednom smjeru. konkretno, na blogu, prema dolje. zato što: a) ne razmišljaju unaprijed, nego djeluju trenutačno; b) boli ih k za posljedice; c) ne razmišljaju na taj način uopće (cijeli podskup za raščlambu, ali ne da mi se)
šamaranje egom je prilično trenutačno i impulzivno djelovanje, npr. stvar je sustava koji je omogućio da se to ovdje provodi trajno, ali posljedice su vidljive. ponašanje nije bilo sankcionirano, i rasprostranilo se. postalo je opći način djelovanja. onaj koji dolazi iz drugog sustava, i pokušava u ovom funkcionirati po pravilima svojeg, bude devijantan. pokuša ga se uklopiti u sustav pod izlikom da su njegovi motivi isti kao i njihovi, samo drugačije upakirani (ego, ego i samo ego? ma jel stvarno?).
isto kao što će i blagajnica i dalje mažnjavat 3 kune ako nitko ne diže frku. (i dalje je paradigma glupa, bilo bi bolje da ju je recimo šef nagovorio da svakom mažnjava 3 kune, tu je već pitanje sustava malo šire).

OK, ovo je bliže temi, ali je svodi na crno-bijelu tehniku right vs. wrong sustava. A u priči koja je predložak, kao i na blogu koji trenutno tvorimo, nije baš tako jednostavno, zar ne? Loše stvari se dešavaju, ali nekako su shvatljive i ne izgledaju tak grozno, iako ova mazne cijelu jednu penziju, iako je njen muž ubio dijete... Sudac zbriše, iako je presudio "po zakonu", tj. paradigmi, a svejedno se osjeća loše zbog te presude, i to zbog neke svoje prošlosti, neke svoje povijesne geneze. Plus Nabokov s onim upozorenjem da ak ne hodaš po vodi, toneš među ribe. Što možda uopće nije loše.

Jel ima smisla da ja sad velim "što je pisac htio reći"? Mislim da nema. Pisac je rekla. Haug, odoh prileći!

stav je pitanje odabira, ne karaktera. odabir ovisi o kontekstu. kontekst je ovisan o prije i poslije.
a i ne mora bit. moš napravit ono što ti tog trenutka padne na pamet, pa se poslije pravit blesav i to nekad prođe. ili snosit posljedicu.
osobno, radije biram smisleno djelovanje gdje ću isključiti negativne posljedice, kad god je to moguće. nevjerojatno, ne samo zato da sebe istaknem iz nečeg, kako bi netko mogao pretpostavit, nego zato što ponekad stvarno uzimam i druge u obzir. jer sam takav stav odabrala. svjesno. možda čak i proračunato, jer su benefiti koji iz njega proizlaze za moj sustav vrijednosti (da, ima tu ega) prihvatljiviji.

jbg. stvarnost nije crno bijela. i podkonteksta ima previše, da ih se na crno bijelo sad ovdje ne skrati. možeš samo zauzet stav.
ugodan odmor.

(i svjesno nezauzimanje stava je također zauzimanje stava. iako, na vlastitom eksperimentu pokušaja balansiranja, prilično neuspješno. da je sustav statičan, prošlo bi, ali nije. entropija se povećava:)
preostaje procijenit isplati li se u sustavu boravit, jer je u kontradikciji s vlastitim pojmom bivanja u nekom sustavu, ili prošetat dalje. vjeruj, za ovo drugo treba znat više ego obuzdavat nego bildat ga pokušajima nadrastanja općeprihvaćenih trenutačnih vrijednosti. mislim da mi je prošetavanje dalje bliži izbor. iako, nisam sigurna da neću doć žicat tih 3 kune, da se pivo za nažicano popit:))
pozz