Ručkić krčkić

U 14:35 saznala sam da mi je majka umrla. Otprilike u 15:15 upitala me što ću s majčinom šivaćom mašinom. "Ne znam", odgovorila sam, "valjda ću prodati". A onda mi sine: "Hoćete je vi?"

Ona ima 78 godina, samo dvije manje od moje majke, i beskrajno je vitalna, beskrajno korisna: obožava vožnje tramvajem, a ako je još i bus u igri, utoliko bolje! Nije joj mrsko čekati raznorazne komisije i doznake, obavit će sve što nije ranije od 10 ujutro. Nema nikoga, svi su joj umrli. Zato nas voli. Kaže. Uz cijenu: sto kuna ovdje, stopedeset ondje... Dam ja to, nema frke, ali mi pomalo digne tlak ta ljubav s cijenom prikvačenom za rukav. Zapravo, vjerojatno bih dala i više da nije istaknuta.

Oko 17 na dan majčine smrti došle smo k meni doma i dala sam joj mamin prsten, onaj najdraži, onaj koji je uvijek nosila sve dok nisu zaredale bolnice... Bilo joj je drago, ali mašina je bolja, vidjelo se. Pitala sam je želi li još nešto, neku uspomenu; ničeg se nije mogla sjetiti.

Uoči ispraćaja, pita me što ćemo s vijencem. Ja joj kažem da su to besmislice, da su pogrebi za žive, a ja sam jedina živa u ovoj obitelji i meni nije do toga, ali znam da bi moja majka, da može vidjeti snimku svog ispraćaja, voljela puno cvijeća: zato ću joj ga ja kupiti. A ona ne mora. Pita ona mene bih li ja na svoj vijenac dopisala i njeno ime? E pa ne bih, odgovaram. Nešto je ipak sasvim prisna, sasvim rodbinska, obiteljska stvar. Ali sam kupila jedan buket u njeno ime i dala ga potpisati njime. Rasplakala se kad sam joj to rekla.

Na dan ispraćaja, zovu prijatelji: kažu, kako ćeš sama stajati uz lijes? Želiš li da stanem uz tebe? Nije meni frka biti sama, jer jesam, to je istina, a u toj istini ima ponosa, ima izbora, ima neovisnosti o tim prijateljima za sto kuna ovdje-ondje i šivaću mašinu, ali me frka da ne ljosnem, ne bi bilo prvi put da padnem u nesvijest od stresa. Od tuge. Odgovaram: "Vidjet ćemo". A na kraju uz mene stane ona, bez pitanja, iz čiste drskosti. Nemam je srca udaljiti: smiješaju mi se suosjećanje i strah od incidenta. Pustim je. I ne padnem.

Karmina nije bilo, osim s nekoliko, vjerovali ili ne, blogera. Znači li to da ih volim više od svih drugih? Možda. A možda i ne... Ne znam još. Još puno toga ne znam. Ali znam da mi je s njima to bilo najpodnošljivije. Hm, kako bih to dobila da mi nisu znali ime...?

Danas je bilo polaganje urne. Ma, sve se to skupa svede na banalnost i na grabežljive ruke koje traže novac: dva skrušena grobara koja se muvaju besciljno sve dok ne izvadiš novčanicu, a onda je odjednom sve učinkovitost i sućut. Naravno, ona je bila sa mnom: priznajem, bez nje ne bih znala pronaći grob - godinama joj plaćam da ga održava; a ja žalujem na svoj način. Iznenadila sam se kad sam ugledala i vlastito ime već spremno uklesano na nadgrobnu ploču. Cijelim putem me gnjavila uspomenama koje još ne želim, koje su mi još uvijek sol na živu ranu, koje su nesnosne, koje podnosim jedino u noćnim morama, a spavam 18 sati dnevno... Majka se strašno mučila. Imala je groznu smrt. I ja s njom.

Da razbijem taj asocijativni niz, spomenem kako čistim njenu sobu, njene stvari, spomenem kištru za posteljinu. "Imaš? Jooooj..." Dobila ju je, naravno. Bijesno sam je dala, rekla sam joj, sad prošetajte po stanu i ako ima još nešto što želite, vaše je, danas to možete dobiti, ali nikada više....

Jer ja to ne mogu: ne mogu biti "emocionalno ranjiva žena". Ne mogu pristajati na odnose s ljudima zato jer ih trebam. Ne. Moj identitet se temelji na upravo suprotnome: ja sam s ljudima zato jer ih NE trebam; niti oni mene. Samo takvi dobiju šansu; samo s takvima je ja želim za sebe. A onda, ako se zatrebamo, tu smo: ne zbog šivaših mašina ili kištri za veš ili kuna simo-tamo, ili usamljenost, manjka rodbine koja će nas pridržati ako nam se zamanta... Mi se zaslužimo. Ovako ili onako.

A ja ne bih ovako. Baš nikako ne.

Ah, kad bih to mogla poželjeti... Moja iskričarska karijera bi postala tema legendi i mitova!

Jos jednom, zao mi je zbog mame, sto se mucila, zao mi je zbog tebe, sto si to prolazila...

Samo si neiskusna.Kao pripadnica jedne solidne plemenske zajednice dosta dobro funkcioniram u "vidimo se kad te/me treba(m)š.
Nije ni to loše.

Jedino ne kužim koja žena iz priče je emocionalno ranjivija.

Gospođa mašina je prilično praktična.

Gibam na sat vremena.Cmok!

iskrena sucut

Prošetah cucka... Ovo je bilo ventiliranje misli. Ne znam ni ja koja je emocionalno ranjivija: ja jesam ranjiva. A ovu, mislim, mogu prihvatiti jedino ako ustanovim da je još ranjivija od mene.

Hvala, tko-tu-koga.

mozda zena otvori krojacki salon! za starije....

Sumnjam, ali bezočno ću joj uvaliti sve što treba skratiti, suziti ili proširiti :-))

Nisi trebala izbrisati komentar... Ne, nisam bila s majkom u trenutku smrti: bila je na intenzivnoj internoj, umrla je u 11:57; ja sam zvala u 11 i rekli su da je loše. Nije joj to bila prva intenzivna, zato sam već oguglala na to "stanje je ozbiljno", ali... Osjetila sam da ovaj put jest.

Drago mi je što je tad umrla. Bila je na respiratoru, pri punoj svijesti i izbezumljena od straha. Kad smo se vidjele, dan ranije, oprostile smo se. Prešutno. Osjećam da je to bilo OK.

obrisala sam komentar jer pise u tekstu da su ti javili.....a mene vratilo u nedavni dozivljaj, smrti majke! ona i ja same u sobi ,smijemo se i pricamo i ode mi pred ocima u par sekundi....taj tren nema rijeci opisa !

Moja sućut

moja sućut ...to tako mora biti..prirodno je ali uvijek boli...i preživi se..

pvt

Tužno je, ali istinto: postoje dobre i loše smrti. Mislim da je tvoja majka imala dobru. I ti s njom.

Ah, jesemti, nemrem bilivit: stari seronja konačno ima jedan suvisli komentar! Hvala :-))

moja sućut

Hvala, sfingo. Sad ti je jasno zašto se ne javljam ni tebi, ni veronas. Sorry!

Hvala, jedanplusjedan.

Gledajte, nisam ja ovo napisala da užicam sućut, fakat nisam: uvijek pišem zato da nešto promislim, da SEBI pružim katarzu. Zato mi je malo neugodno zbog vaših sućuti, a i zato jer mislim da bi vama moglo biti neugodno. I zato idem poklopati štrukle koje mi se hlade na stolu. Hvala vam, svima, koji me shvaćate.

odboluj..život ide dalje..pusa

onaj tko sucuti nema, nece ti je napisati....

Nije istina da heroji ne placu, heroj je onaj tko suzu pusti, jer plac i tuga je osjecaj ljutski.
U tuzi i boli uz tebe ce uvik bit onaj tko te na neki iskren nacin postuje il voli, pa bio to rodjak, prijatelj, il netko drugi pa i potpuno nepoznat suosjecat ce u tvojoj boli, al bilo i bice da tu ce doc i farizeji razni, nje nemozemo izbjec sve da i hocemo.
Hrabri covice, hrabro se drzi. Mami Bog dao pokoj dusi njenoj.

kidnula:)

moja iskrena sućut

Mislim da nije ni potrebno postojanje točno određenih ljudi koje trebamo.
Niti sve ljude trebamo jednako..stalno.
Ali sam ziher da ljudsko biće u blizini dobro dođe.Makar virtualno.

Hoćureć da trebamo ljude.

Btw, možeš me trebati tu i tamo (iako si utopila mašinu).

Takoc.Idem sad pokušati izazvati kakvu blošku svađu.
Cmok!

Narafski kak žicaš sućut kao što stalno žicaš trunku pažnje...ja prihvatih igru i dozvolih ti da užicaš i moju sućut jerbo tako nalažu bolji običaji građanskog ponašanja .... i dakako u ovoj situaciji žicanje ti je dozvoljeno...

hehe.Dosljedan.

Toliko prestar za sranje da je pomalo inkontinentran:)

bez r.

vega, žao mi je.
bez obzira na godine koje imamo, mislim da smo uvijek premladi za izgubiti mamu.

i tooldi, brate mili.. ovog puta si mogao preskočiti obrazlaganje.