Ručkić krčkić

Očaj se primijeti: vonja; vidi se, u pokretima, u držanju tijela, u očima... Taj očaj jer se bojimo da se ne sviđamo, da se (više) ne možemo svidjeti, da smo nevoljeni jer upravo to i zaslužujemo, da nismo dostojni ljubavi. Da nas ljubav namjerno, planski i opravdano zaobilazi.

Taj očaj nas zapahne čak i na nekoj internetskoj stranici poput Iskrice. Nisu potrebni svakodnevni traktati da bismo ga uočili, ma ne, dosta je komentarčić, rečenićica iz koje će se odjednom izdići, poput usrdne molbe svim mogućim božanstvima, svima koji bi nas mogli zavoljeti, jooooj, dajte, pliiiizzzz, molim vas, preklinjem; ili se ljutim na vas. Jer ste nepravedni. Sve sam učinila kako treba, uredila sam se za ljubav, a sad niš.

Ne mora to imati nikakve veze s godinama: ima veze s time koliko vlastito mišljenje o sebi zasnivamo na mišljenjima drugih. A tu započinje začarani krug: ko za vraga, drugi ljudi nekak ne vole one ljude koji se preveč ravnaju po njima, nekak su nam falš, naporni, nemreš se s njima opustiti, osjećaš se kao s papagajem koji ponavlja baš sve, bez biranja, od najuzvišenijih misli, do najprostačkije psovke. I tak vidiš da zapraf niš od toga ne kuži.

A ne volimo ni one koji se vječno dure na nas zato jer ne živimo i ne postupamo u skladu s njihovim idejama, najčešće fantazijama. Zanimljivo je da nas takvi najviše vole kad ih najmanje fermamo, jer svojom ravnodušnošću ne razbijamo njihovu iluziju o nama, a upravo to je ono što oni vole - ne nas. Kad se malo više uživimo u odnos, kad se više pokažemo, e, onda bude "Kak možeš?!" Pa, mogu: jer sam takva. Jer sam živa, a ne neki proizvod tvoje mašte.

I onda takvi stignu do dobi koju više fakat nikak nemreš utrpati u mladenaštvo, štoviše, smatra se velikodušnim nazivati je "srednjom". I nema ljubavi. Ima svega i svačega, ali ljubavi jock. One uparene, opredijeljene, koja će nas (dao bog!) grijati i u onoj zadnjoj, nespominjljivoj dobi.

Očaj zavonja da ga nikakav tamjan i mirta ne bi mogli prikriti!

Ah, svi mi stignemo do točke zdvojnosti, veće ili manje. Nitko od nas ne može vječno biti podjednako privlačan, niti privlačiti ljude koji su nam odreda po volji. A to je prirodno - pa kad bi inače mladi došli na red? Ipak smo mi uređeni za proizvodnju novih života, a ne za beskonačno održavanje starih. I zato je svaka mlada žena - debela, mršava, priglupa, prepametna, osorna, udvorita - uvijek privlačnija većem broju muškaraca od prestarjele, koliko god ova druga bila naj-naj po svim mogućim pitanjima. (Dostigne to i muškarce, ali, ah nepravde, puno kasnije. S druge strane, ajd da budem pravična, njih godine diskvalificiraju puno ranije, sve negdje od početka puberteta do dvadeset i neke, kako kojeg.)

Iskustvo nas je trebalo naučiti da sve to skup nije ništa osobno. Iskustvo nas je trebalo podučiti da vrijedimo koliko vrijedimo i kad smo sami, sami po sebi, da valjda i sebi trebamo vrijediti i da drugi nisu osnovno, a kamoli jedino mjerilo. Iskustvo nas je trebalo naučiti kako da nam bude ugodno u vlastitoj koži, čak i ako je nitko ne gladi, kao ni ego ispod nje; i da su naši odnosi mišung svega i svačega, svakakvih uzroka, od onoga što smo naučili doma, ne samo izrijekom, nego i promatranjem, preko toga koliko smo imali (ne)sreće da takve odnose ponovimo ili promijenimo, zadržimo ili odbacimo, do vlastitih napora da naučimo što nas čini sretnima, da to tražimo i znamo zatražiti na pravi način. A ako ne dobijemo, kaj onda? Pa nije smak svijeta. Uvijek se nekako možemo usrećivati. I nije to nimalo manja sreća.

Naprotiv. Neusporedivo je veća od očaja. Ili falš-blic-očajničkih spetljavanja tek toliko da ne propustimo nedajbože zadnji vlak.

Međutim, izgleda da je takva sreća teža. Neusporedivo teža nego palamuđenje o pravim i krivim ljubavima, velikima i malima, o ispravnima i neispravnima... Ili hvalisanje ne znam kolikim stotinama ispijenih kava, čiji nas miris poput tamjana ozari na trenutak, izvuče iz očaja u nadu, a onda stropošta natrag, još centimetar dublje, u onu dob koju ne volimo, koju nećemo, koja nije za nas, a ima nas, umjesto mi nju.

A kad onda očajanje neumitno prelazi u kajanje?

Nedovoljno iskusan osim za rec. Tamjan povoljno prodajem, obogacen aromon masline e

Al ipak, cemu ocajanje, cemu gorcina? Onaj tko u sebi ljubav nosi, uvjek ce je nekom dat i od nekog primit, kroz neki drugi oblik topline, covjecnosti, a ne samo kroz onaj bracni, ljubavnicki odnos. Uostalom sex je najprije, nagon i potreba, naslada, a tek onda moze bit ljubav, al ni ne mora imat ikakve veze sa njom.

Odličan blog.

Naravno da je blog odlican. Vega je jedno od mjerila za kvalitetu na ovom blogu, ma koliko to nekima ni drago cut, i ma koliko se ljutili je to tako.