Ručkić krčkić

*Naslov američkog filma iz 2011. (a NE francuskog filmskog pokreta); režiseri: Shari Springer Berman, Robert Pulcini

Film je o filmskoj seriji An American Family, koja je postala pretečom današnjih "reality" programa, a izvorno je zamišljena kao dokumentarac u stilu antropoloških studija obitelji u primitivnim društvima, kakve je provodila Margaret Mead. Dakle, ovaj film je fikcija o nečemu što nije imalo namjeru biti fikcija, a onda je izazvalo silne dvojbe nije li sve što je u nekom javnosti dostupnom mediju ipak fikcija...

Ovaj film (fikcija) prikazuje kako se snimala serija An American Family (dokumentarac); a zato jer je ovaj film fikcija, dopušta si naglasiti činjenicu da je snimljeni dokumentarni materijal o toj američkoj obitelji uglavnom bio ubibože dosadan sve do razvoda glavnih protagonista, mame i tate Loud (hehe, zgodno ime: "loud" znači "glasno", ali može značiti i "vulgarno"), kojem je - prema filmu - malo pripomogao i producent dokumentarca.

Međutim, meni zanimljiviji dio je prikaz motivacije obitelji Loud za snimanje serije: taština. Prvo i prije svega. Njih su, kakti, izdvojili iz niza drugih, sličnih, ali ne tako zanimljivih obitelji... Pa tu je onda pozivanje na doprinos znanosti, u inicijalnom razgovoru s gđom Loud, diplomandicom sa Stanforda, spominje se Margaret Mead; ali ona se dvoumi - gdje su granice privatnosti? Gdin Loud se ne dvoumi: on hoće na TV! Iako kuburi s lovom, hoće, i to za badave!

(Kužim ja to: tak je bilo i s mojom familijom kad su mojeg pokojnog mačka zapazili dok se izležavao na prozoru i ponudili mu/nam da snima reklame. Htjeli smo! NAŠ MAČAK na televiziji! Doduše, nama su platili, ali i mi bismo pristali besplatno.)

Zatim: samopouzdanje i povjerenje. Mi smo OK, zašto nas ne bi snimali? A kad baš i nismo savršeni, to će izrezati, zar ne?

I tak su oni iz role u rolu preskupog filma bili OK, sve dok nisu skužili da filmaši najviše trzaju kad nisu OK po standardnim TV mjerilima obiteljskih fikcionalnih serija: da se najviše pale na Lancea, sina-homića (navodno prvi homić koji je javno istupio na televiziji), na čarke oko odgoja djece i muževljevog izbivanja iz kuće... Pa su to pojačali. Svjesno? Nesvjesno? Montažom?

Granice privatnosti se drastično pomiču. (Svjesno? Nesvjesno? Montažom?) A u obitelji se ne zbiva ništa što se ne zbiva i u susjednim obiteljima, ne samo u Americi: djeca su lijena i sebična, zaokupljena snovima o slavi, ili ljubavi, ili sreći; majka je sredovječna i nesigurna, otac isto; on švrlja, ona ga kažnjava riječju, djelom i uskratom (seksa i poštovanja). I tak sve do kraja: braka i filma. Onog dokumentarnog.

A onda premijera: 10 milijuna gledatelja svakog tjedna kritizira na sav glas! Njih, Loudove! Njih, osobe. Njih, obitelj.

A Margaret Mead kaže "Nisu bili spremni za to da će ih gledati kao OSOBE, a ne kao kulturalnu pojavu". I da za sve to skup treba skovati neko novo ime, jer je važno, važni novi oblik medijske ekspresije...

Danas ga imamo: REALITY SHOW. Ne "snimka istine".

Jer ne možemo biti istiniti ako znamo da nas gledaju? Hmmm?

Trebalo bi i za ovo naše, ovdje, na Iskrici i blogu, smisliti neko ime. Jer je važno. Novi oblik medijske ekspresije. I ne samo to: novi oblik življenja kroz medij, rekla bih.


Link

Ahoj! Sve se nadam kak će ljudima dosaditi svaki čas utrčavati na net s izvještajima tipa: "Sad sam narezala zelje. Meso sam namiješala kak teba još prije. Sad stavljam meso u zelje. Sad krčka. Sad plin preslab. Sad gladna. Sad sita. Sad wc. Sad mekano." Ok mi je kad netko usput spomene što radi, pa se od toga iskomunicira zezancija, ali netom plaze ljudi koji ovo sa sarmom nemaju kome reći. A to nedostaje. Mislim da je ovo sve skupa jako zgodan način za popunjavanje ograničenog vremena, ali pretjeruje se do granica opstanka. Noćas se vratila s proslave 20 godina mature (zato sam bila budna kasno u noć) i vidim kak su ljudi budni i tu su. To u praktičnom smislu znači kak budu za 15 godina gledali neku fotku sa svojim poznanicima i svi prisutni na fotki budu znali prepričati kako je nastala. A naš gledatelj u "nešto što se miče" se toga uopće ne bude sjećao. Ak bude uopće živ i sjećao se kamo je odložio kutijicu Ginka forte. Jer mozak ne posprema informacije. :(

Kad mi studenti prigovore da im je dosadno, velim im nek si kupe karte za kino... Što me očigledno datira! Ne treba njima karta za kino, dovoljno bi bilo kad bih dopustila da mobitelom vršljaju po Facebooku.

Koji vrvi ovakvim dosadnim izvještajima! Ali, sama činjenica da se dosada može plasirati u JAVNI medij odjednom ukida dosadnost dosadnog i pridaje mu glamuroznost.

če si ga čovik zaželi gledavat obiteljskega vilma ja si ga mislim da je
Teorija kaosa
jedno odista zanimljivo ostvarenje

Slažem se, Pilipe. A mislim da je tako zanimljivo baš stoga jer ga GLEDAMO, pa si možemo misliti da ne sudjelujemo.

Valjda su zato tuđi dosadni životi tak silno zanimljivi: dok sjediš i gledaš, uvijek si moš misliti da si bolji; ili da bi mogao biti bolji. Da bi na NJIHOVOM mjestu bio bolji.

Sjećam se početaka HRT-a: program se emitirao 2-3 sata dnevno, navečer valjda od 19 ili 20 h, a utorkom ili četvrtkom nije bilo emitiranja. Na vijestima su bile samo važne stvari. Tj., mi smo zbilja vjerovali da su važne. U šou programima krema naše estrade (ili smo mi to samo vjerovali?), a holivudske serije i filmovi - kao s drugog planeta! Da ne povjeruješ! I nismo vjerovali. ZNALI smo da nama nije tako. Ali smo željeli da nam bude, bar što se bazena, koktela i garderobe tiče.

I valjda je to ostalo, ta "važnost" javnog, u našim glavama i prenijelo se na našu djecu: ako se vidi, onda je važno.

Čak i kad je dosadno. Zapraf, to je neka vrst znanstvenog napretka: više ne moraš biti znanstvenik da bi uviđao relevantnost dosade.

I važnost prekidanja dosade: nekim skandalčićem, na primjer. Ooooo, Zlatko X nije ondje gdje je rekao curi da će biti, nego negdje drugdje... Ajmo nagađati zašto! A sigurno nije nekim dobrom.

Prije 15 godina sam popizdila na frendicu s kojom sam bila na nekoj stipendiji jer niš nije gledala, samo je fotkala, sumanuto, praktički svake minute škljoc-dva. Mislila sam da će postati dementna ako izgubi fotkalo. (I jest - izgubila ga je, smjesta kupila drugi i sve iznova ispofotkala.) Tak mi se danas čini da ljudi jednostavno ne vjeruju da žive ako to ne pokažu u nekom mediju. Nisu čak ni izbirljivi što će pokazati - dobro, loše, suludo, mudro - glavno da se vidi. Da i ONI sami sebe vide.

Eh, baš fino popričasmo, ali ja sad moram ići. Kasnije vam napišem gdje sam bila i kak je bilo! ;-))

kaj ja da si mislim da sam bolji
ma ja znam da sam najbolji od ostalih što su svakakvi