Ručkić krčkić

Volim svoje susjede. Ne oduvijek i ne stalno, ali danas, eto, osjetih navalu ljubavi prema njima. I prema starima, i prema novima.

A ove druge sam intenzivno mrzila neke tri godine: otkupili su "naše" lijepe građanske stanove, od mojih nekadašnjih građanskih susjeda, s kojima su sve međe, razgraničenja i prijestupi bili poznati, a koji su se raselili kojekamo, i stali bušiti, čekićati, rondati, isključivati struju, vodu, plin, i tako neprestano, tri godine, malo jedni, malo drugi, malo svi uglas... A ja na početku klimakterija.

A nisu ni stari bili bezgrešni: jedna mi je otrovala psa, prije gotovo 17 godina. A sad se skrušeno umiljava šaponji. Je li oprost moguć bez kazne? Hm. Mislim da jest. Ali je lakši ako je ima. Ovu nisam kaznila ja, nego ona sama, ta njena trovačka narav koja ju je izolirala u zapuštenom kutu dvorišta i sad je sretna kad šaponja svrati i malo zapiša.

Gospođa L. i njen pokojni muž nisu imali djece pa su im sva išla na živce; tako i ja. Čak i kad sam uvelike prešla tridesetu. Gdin L. je umro prije nego što je sam sa sobom raščistio jesam li još uvijek u kategoriji omraženih ili bih već mogla postati i simpatična, a njegova gđa je poživjela dovoljno dugo da se predomisli, i u vezi sa mnom, i s djecom općenito: već godinama pričuva djecu susjedima s kata. Njih četvero.

Nepodnošljivi susjedi s mojeg kata, uvijek u pravu, uvijek mudri, štedljivi, časni i pošteni, prozirni tako da je moj prijatelj nakon mise zadušnice za moju staru uzviknuo "Pa oni su duhovi!", pomalo su se stopili sa zidovima u kojima pretežno prebivaju, potpuno beskorisni i nezanimljivi, a ipak se svi ugodno iznenadimo kad onako blijedi i tihi ipak izrone na danje svjetlo, kad ustanovimo da su još uvijek živi...

Nepodnošljivi novi susjedi su konačno uredili svoje stanove i izrodili svoju djecu. Kolica su još uvijek kod ulaza i smetaju, ali moje tijelo je naučilo njihove pozicije i uspješno ih izbjegava i po mraku. Veći klinci više ne parkiraju bicikle gdje stignu. Oni koji su provalili u moj tavan i u njemu ostavili svoje stvari samoinicijativno su ih iznijeli; nikad nisam doznala tko je to bio. Da su me pitali, vjerojatno bih im dopustila da ga koriste. Ah! Nisu znali...

Susjeda preko puta, koja uvijek ima neku zlobnu primjedbu sročenu kao pitanje ("Niste na poslu? Dobili ste otkaz? U penziji ste?"), ona s dva retardirana sina, konačno je ostala bez pitanja; možda i zato jer mi je onaj njen funkcionalniji sin jednom prišao, pred njom, zagrlio me i izjavio "Susjedica! Vi ste moja najdraža susjedica!" A hebga... I meni je on onda postao draži. Susjed preko puta s dvorišne strane, onaj bez noge koji mi je popravljao po kući, ah, on je ostao i bez druge noge. Ali hoda, na protezama, kao da ima obje i povremeno se ponudi da mi donese neku sitnicu s placa. Na lojtru više ne može.

Kad mi počnu pričati o svojim aktualijama ili tračati druge, pojma nemam o čemu se radi; a mislim da mi upravo zato i pričaju. Od takvih stvari, pamtim samo one koje imaju veze s psima i mačkama.

A danas se jedan psić vratio iz dalekog svijeta. Skupa s mojim susjedima. I baš mi je bilo drago! Iako ih dugo, dugo, dugo nisam voljela.

Ja mogu reći zaista sve najbolje o mojim susjedima, ne bih ih mijenjao ... hvala im !

ja doduše nekak više volim susjede
ali još odgonetavam zapis ..i mislim da nije zapakiran :)

Đuro, susjedima samo treba dati vremena... i onda ih zavolimo. Ja sam vjerojatno sentiš prema svojima jer prodajem stan i sad mi se po primozgu motaju raznorazna strahovanja; ali, mislim si, ako poživim dovoljno dugo, voljet ću SVE svoje susjede. Bez obzira gdje su.

Vuče lisičji, ja nisam ni vuk, ni lisica. Meni zamatanje nije potrebno. Samo ušuškavanje.

Aco je moj prvi susjed i kod njega se ide ravno iz kreveta u spavaćici, na kavu...i kod njegove žene Slave...uvijek ponude i črišnjevac, ali to uz popodnevnu kavu...ma bi on i uz jutarnju, ajde suseda, kaj buš si jednu...i tak beskonačno sjedimo, dok ne dođe vrijeme da se ide na plažu...
...neki dan sam kupila dvije haljine-spavaćice, za kod Ace, što znači, da mogu u njima spavati, a i da u jutro mogu trknuti do Ace i Slave u istome...ionako smo povezani donjim dvorištem...pretprošle godine smo napravili krasan kameni zid, koji uredno preskačemo na različitim mjestima, tako da bijeli zid pocrveni, od crvene istarske zemlje...ostali susjedi, nisu vrijedni spomena

...naravno, sve to u ljetno doba i na njihovoj terasi...

znaš....koliko se god zbližiš s nekim ljudima...to još više zaboli...ako krene naopako.....

Juicy, možda je ljude moguće podijeliti na (potencijalno) dobre i loše susjede, i to po kriteriju vremena: ako im damo dovoljno cajta, hoće li to iz njih izvući ono najbolje ili ono najgore? Ah, ja sam imala sreće: moji susjedi su iskoristili svoj najbolji potencijal. Valjda sam i ja. I zato mi se uopće ne seli. A s druge strane, avantura priziva... :-))

Jupileru, da, zbližavanje s ljudima koji su ti i fizički blizu je zaista golem rizik... Ako nas razočara netko koga ne moramo gledati svaki dan, nekak to prebolimo. Ali ovi blizu... Fijuuuu!

...istina je, a to je vrlo labilno i najčešće se dogodi zbog granica ili u zgradi, kad netko uzurpira prava stanara...mrzim taj osjećaj...dok su ljudi fer s jedne i druge i desete strane ili vidiš da se trude, sve se da riješiti

...ovo do sada poznaješ, a ovo drugo je nepoznato, što moze biti super, a i ne mora...ali jbg, ak ne probaš - nećeš znati, ja to uvijek tako kažem...jedino, što teško ima povratka...ali, ako nemaš druge opcije, nemaš šta misliti

Vidis moji susidi nisu takvi, oni su kraj mene "korjenski" posadjeni vec generacijama, i te veze upucenost jednih na druge, poznavanje obiteljskih tajni, sitne il vece razmirice, feste i tuge su nesto sto dolazi i mjenja se kao plima i oseka, ka nevera i bonaca, svjesni da smo tu i da cemo nekad trebat jedni druge, pa dajemo i uzimamo kako kad nam treba i dodje. Inace u mom susistvu se kuce ne zakljucavaju jos uvik.

nemojte me krivo shvatit..a hoćete sto posto..al nema veze...nisam ničiji susjed....što se tiće susjedskih odnosa...Srbi su tu prejaki..nikad neću imati susjede kao što su mi oni bili dok nisu uhvatili crtu......i u veselju i u nevolji....stavite sa strane rat i sve poslije...ako ikako možete..a čisto sumnjam...već vidim balege po sebi...
ili je možda uravo rat i nevolja što nam se dogodila uzrok tome što smo danas svi otudjeni..... nekako...

Mislim da ljudi uzurpiraju druge iz straha: nisu imali prilike naučiti da bi im netko mogao jednostavno DATI ono što trebaju - kao ovi s mojim tavanom. Zašto im ne bih ustupila nešto što ne trebam? Ne zauvijek, ali dok oni trebaju, a ja ne.

Jarče, ja ne znam tajne svojih susjeda, nismo jedni na druge životno upućeni, ali nam je stalo do mira u kući. I to šljaka! Dovoljno je!

Jaro, grad je jedno, a ono o čemu sam ja napisala je drugo...probala sam ja sve...ništa nije isključeno, imala sam jednu susjedu u Novom Zagrebu, od samog početka je bila super...kad sam se selila, plakale smo...

Jupileru, moja prva susjeda je židovka koja je prešla na katoličanstvo iz ljubavi prema muškarcu za kojeg se udala... i sad nema veće katolkinje od nje. I dobra je žena, zato jer jest dobra, bez obzira na vjeru ili nacionalnost (usput, ona je Amerikanka).

Vega, super ti je blog, ima se o čemu pisati...

Prije dvije godine, jedna mi je susjed, dok me nije bilo, bila u Americi, podigao šičanu ogradu preko polka moje parcele...i šta da mu kažeš...
...kad sam doputovala i vidjela, došlo mi je da uzmem sekirče i nasečem ga kao luk...ali šta, smirila sam se, uposlila svoje rodbinske i prijateljske veze, diplomatski, ljubazno sama razgovarala s čovjekom, ne samo da je maknuo ogradu, nego je i očistio teren i preselio ogradu i radniku rekao, 'neka gospođa kaže, gdje je međa'...i sad smo si, ajde neću reći prijatelji, jer sam ja još uvijek oprezna i još uvijek mi nije jasno, zašto je on to bio učinio, ali smo si ok

*jedan

Juicy, mislim da nesigurni ljudi uglavnom postupaju na jedan od dva načina: agresivno ili pasivno-agresivno (tj. prividno ljubazno). Rijetki su oni koji se odvaže jednostavno zamoliti za uslugu, pitati... Suviše se boje da će čuti "ne".

Eh, razišli se moji iskričarski susjedi... Hebga, morala sam pristaviti ručak. Imam teleće šnicle, od vrata. Jučer sam jednu dinstala na putru, bila je žilava za popizdit, šaponja se najeo bolje nego ja. Danas ih pečem u pećnici. Zapravo je teletina čisto bacanje novca: ili je bezukusna, ili žilava, ili suha. Ali, tak mi je apetitlih izgledala jučer dok sam bila gladna! :-((

Sad sam se sjetila kak smo nekad slavili nove godine u susjedstvu: svi bismo izašli za prozore s prskalicom u jednoj ruci, a šampanjcem u drugoj i nazdravili si... Više ne. Ajde, hvala bogu, nema baš puno petardi. Iako idiot iz mojeg svjetlarnika već 30 godina redovito pali tešku artiljeriju. Jednom mi je ubacio u stan i zamalo ubio starog mačka. E, njega fakat ne podnosim! Ni nakon 45 godina susjedovanja.

Njegova podjednako idiotska žena mi je lani pozvonila u 21:30 i pitala me dokle će ih moj pas maltretirati svojim trčanjem po stanu (stanuju točno ispod mene, ali im je ulaz iz druge ulice). Bilo mi je neugodno na sekundu, ali onda sam pogledala psa: 13 godina, 18 kila, loptica od cca 3 grama, ona na pisak - TO im smeta??? A iznad mene troje djece, u rasponu godina od 0 do 13 i težina od 5 do 50, s rolama, biciklima, tenis-lopticama i tko-zna-čime-sve- ne, a ja IH UOPĆE NE PRIMJEĆUJEM?! Odgovorila sam: "Dok ne ugine. A onda stiže novi."

A novi će biti jorkširac, onaj mikro-mini: da stane u torbu. I da svuda mogu s njim. Čak i ako bude prgav i zagrižljiv poput šaponje, takvog se nitko ne boji. I ako mi onda neka nova susjeda veli da ga čuje dok trči, JA ću nabaviti najteže klompe i početi trčati po stanu.

A stan ću kupiti u istom kvartu u kojem sam sad. Dakle, imat će visoke stropove, a ja ću ih spustiti. Zbog zvučne izolacije; i topline. I sigurno neću čuti što rade oni iznad mene. Za ove ispod ću imati tolerancije. Iako, priznajem, za ovu kojoj smeta 13,5-godišnji šaponja nisam imala: zvala sam joj policiju svakog 1. u mjesecu, kad je slavila plaću pijankama s narodnjacima, razbijanjem boca i prebijanjem prisutnih. Ne, nisam prvo zvala nju - smatrala sam da nema smisla.

Eh! Dakle, ne volim SVE svoje susjede... Dobro da sam se sjetila! :-))

ispričavam se, ali moram izvjestiti.
upravo sam najeo sebe.

da, znam da nije tema, ali mrsko mi otvarati
zapis, iako je i ta tema od prevelike važnosti

Krelče, baš si pasivno agresivan! Jerbo domaćica, iltiga ja, treba čekati još dobrih sat vremena do uspješnog najedanja. Pod uvjetom da teletina nije žilava sama po sebi, nego zbog nekog jučerašnjeg kulinarskog propusta. Mrzim te!!!

Viš, krelec, kad mi je netko drag (kao što mi ti jesi), zapitam se kako bismo funkcionirali da smo susjedi... Kaj ti misliš?

Bi li mi provalio u tavan? Ili bi mi donosio prešin i celer s placa? Ili bi se žalio na tapa-tapa-tapa i dlake mojih ljubimaca? Ha?

ni pretpostaviti ne mogu.
ćudljiv sam nešto zadnjih dana.
da nije ona pauza, kak se već veli

Menza-pauza? Je, fakat, tad čovjek, bio muškarac ili žena, prilično poblesavi.

Odjavljujem se - ručak traži moju punu pozornost. Dragi moji iskričarski susjedi, ja vas volem. Skoro sve. A one koje ne volem, mogu podnijeti. Tapa-tapa-tap, odjava, adio, roger, idemo dalje! :-))